Ukidanje suštine pozorišta

Crnogorsko narodno pozorište: Molijer, "Učene žene", red. Jagoš Marković

Molijerova pozna komedija naravi „Učene žene“ (1672.), kroz ismijavanje pomodarske težnje nekoliko žena iz jedne porodice za pretencioznim, kitnjastim, kvazi-poetskim i kvazi-učenim govorom po pravilima tadašnjeg francuskog gramatičara Vožla, bavi se piščevom središnjom temom odnosa između prave prirode pojedinca i uloge koju igra, odnosno suprostavljanja naučenog i prirođenog, autentičnog i lažno-izvještačenog. Riječ je o jednom od Molijerovih slabijih djela koje je u površnom, u vrijeme nastanka pomodnom ismijavanju ženske „pokondirenosti“ i težnje za emancipovanošću, danas lišeno opipljivijeg i podsticajnijeg društvenog značaja, koji neosporno imaju neka druga djela ovog klasika.

U režiji reditelja Jagoša Markovića nije moguće vidjeti bilo kakve, u društvenoj stvarnosti utemeljene razloge za bavljenje baš ovim tekstom, niti smislene pokušaje relativizovanja istorijske distance između ovog sedamnaestovjekovnog komediografskog djela i današnje publike, veoma udaljene od izvornog konteksta u kome je djelo nastalo. Štaviše, scensko tumačenje odreklo se i onih nekoliko za nas životnijih dramskih niti i tekstualnih motiva (npr. problema lažne učenosti u smislu plagiranja tuđih djela), i gotovo uopšte idejnog plana, i srozalo Molijerovo djelo na nivo puke farse koja teži laganom zasmijavanju publike grubom, površnom, gegovskom komikom. Utisku bezidejnosti doprinosi i scenski jezik utemeljen u naglašenom identičnom autocitiranju i recikliranju rješenja iz ranijih Markovićevih predstava. Recimo, samo iz postavke „Učenih žena“ iz 2014. u HNK Split u predstavu je uveliko „prešla“ scenografija (plava pozadina sa teleskopima, iskošena ploha pozornice, sto postavljen frontalno na rubu scene), muzika (Ravelov „Bolero“), izbor da Belizu igra muškarac, a Arista dječak itd.

U skladu sa skrajnutošću teksta (i sam stihovani scenski govor je, uslijed kreveljenja i krištanja, povremeno nejasan) i usmjerenošću na fizičke lakrdijaško-karikaturalne efekte, predstava je u najvećoj mjeri oslonjena na izraženu glumačku persiflažu. Pri tome, predstavnice neautentične učenosti -  Filamenta koju igra Nada Vukčević, njena starija kćerka Armanda Kristine Obradović i zaova Beliza u interpretaciji Momčila Otaševića predstavljene su kao prenaglašene, banalne, samodovoljne karikature, kao i njihov idol, rđav i pretenciozan pjesnik Trisoten, koga igra Mišo Obradović, te služavka Martina Jelene Nenezić Rakočević i bilježnik u interpretaciji Branimira Popovića. Glumci se do grube groteske ultra-teatralno koče, krive, afektiraju, beče, uspijaju, busaju u prsa, kolutaju očima,..., što mahom pobire samo efekte prvoloptaškog  zasmijavanja dijela publike. U nešto umjerenijem maniru nastupaju Mirko Vlahović kao Krizal, Petar Vlahović u ulozi njegovog brata Arista, Julija Milačić koja tumači mlađu kćerku Anrijetu, i Petar Burić kao njen ljubavnik Klitandar, čime je, kao i kostimima Marije Marković (teatralno-raskošni svijetli kostimi utemeljeni u epohi za prvu, i svakodnevniji za drugu grupu likova) podvučena njihova veća vjernost sopstvenoj prirodi. Međutim, ovo razlikovanje je donekle poništeno nizom ispraznih, infantilnih, kičastih, ali istovremeno degutantnih i odbojnih rediteljskih „adaptacija“, koje se tiču uvođenja sveopšteg nasilnog tona u predstavu. Naime, reditelj je vjerovatno procijenio da će, u nedostatku nečeg smislenijeg, psovanje, mahanje pištoljem, pripucavanje i sveopšte šamaranje i mlaćenje u maniru slepstik filmova (sestara, roditelja, majke i kćerke, svih zajedno...) biti dostatno da zamaže oči publici. Kao najgnusnije, namjerno ili nenamjerno mizogine momente ove papajzjanije treba izdvojiti ućutkivanje služavke Martine sa tri tupa udarca iza scene, kao i govor Arista o potrebi disciplinovanja žena „udaranjem šakom o sto“, što djeluje utoliko jezovije što je, kako je već rečeno, izgovaranje ovih replika povjereno dvanaestogodišnjem dječaku. Treba napomenuti i da razloge za izbor da Belizu igra muškarac, a Arista dječak, osim ostvarivanja već pomenutih površno komičkih efekata, u slučaju ove predstave nije moguće dokučiti.

Pred sam kraj izvedbe, u istoj se pušta svadbarska numera Ksenije Cicvarić i u sevdahu ispija rakija, što valjda predstavu lišenu bilo kakvog promišljanja o imanentnom i spoljašnjem kontekstu treba na lažan i neutemeljen način da poveže sa društvenom sredinom. Jednako neuvjerljivi i proizvoljni su, u cjelini predstave ispunjene beskrajnim nizom gegova i banalnih fora, kod Markovića prečesto viđeni završni prizori koji iznebuha pretenduju na metaforičko-poetska značenja, kao što su kapanje, u ovom slučaju vode (ponekad to biva prašina, ponekad snijeg...), dim, nestajanje mladih ljubavnika na horizontu, dječak koji svira violinu, trčanje u mjestu.

Naposlijetku, potrebno je naglas postaviti i uporno postavljati pitanje, i zahtijevati da ga postavljaju i sve odgovorne instance u pozorišnom sistemu - šta bi trebalo da bude i kakvu ulogu u jednom društvu da ima subvencionisano, i to nacionalno pozorište? Da li je poželjno i dopustivo da to bude ustanova koja komercijalnim, tezgaroškim, lakim, vizuelno nabudženim pakovanjima, i linijom manjeg otpora povlađuje u Crnoj Gori preovlađujuće vrlo nerazvijenom pozorišnom ukusu? Ili suprotno, institucija koja kritički propituje društvo i njegove vrijednosti, isprobava i afirmiše uzbudljive, intrigantne scenske poetike, i uopšte, kontinuirano radi na podizanju društvene i pozorišne svijesti publike? Pozorišne predstave se nipošto, kako se moglo čuti u medijskim izjavama povodom predstava „Bura“ i „Učene žene“, ne dijele na „razumljive“ i „nerazumljive“, nego na dobre i loše, pri čemu su dobre između ostalog uvijek i „razumljive“ i sposobne da komuniciraju sa publikom (u tom smislu, iz poslednjih godina kao pozitivne primjere možemo izdvojiti predstave „Očevi su grad(ili)“, „Don Žuan“, pa i recentnu „Šćeri moja“). Dakle, primarni motiv za ulazak u neku pozorišnu produkciju trebalo bi da bude dobra i beskompromisna namjera da se ono što se sa pozornice posreduje publike zaista i tiče, što je osnova bez koje pozorište gubi i svoj društveni značaj i samu svoju suštinu, što je u slučaju Crnogorskog narodnog pozorišta već odavno dobrano uzdrmano, a predstavama „Bura“ i „Učene žene“ gotovo i sasvim ukinuto.