Unutrašnja ljepota

Crnogorsko narodno pozorište: Molijer, "Učene žene", red. Jagoš Marković

Molijeru, naravno, svaka čast, ali kad su njegove „Učene žene“ u pitanju, savremeni čovjek, pogotovo žena, ima više nego dobar razlog da se štrecne kad čuje da je neko naumio da inscenira ovu komediju o preučenim ženama koje odbijaju da slijede zov svoje, ženske „prirode“. Daleko bi nas odvela rasprava o tome da li je Molijer mizogin pisac, da li se taj pojam može tako olako koristiti u transistorijskom kontekstu, i šta je Molijer zapravo htio da kaže, ali da ovaj tekst ima više nego raskošne mizogine potencijale, i da ga je lako okrenuti u tom pravcu – u to sumnje nema. Precioznost, o kojoj je riječ u Molijerovom komadu, kao sedamnestovjekovni oblik izvještačenosti toliko je anahron da ne znamo sa kojim bismo ga savremenim iskustvom uopšte doveli u vezu, ali se opet sve svodi na ismijavaju žene koje pametuju umjesto da se posvete bračnoj sreći, a to je već nešto što nikako nije anahrono. Zato se čini da svaki reditelj, ukoliko sebe uopšte smatra ozbiljnim umjetnikom, mora imati i ozbiljan razlog da postavi ovaj komad, to jest ozbiljan odgovor na pitanje šta u ovom istorijskom kontekstu, nakon četiri vijeka ženske emancipacije, ova priča o ženskoj „odvojenosti od prirode“ može da znači i, konačno, ozbiljnu rediteljsku strategiju kako da izbjegne rizik od zapadanja u primitivna ismijavanje žena i zasjenjivanje prostote udaranjem žena po zadnjici.   

Pogotovo bi morao postojati takav razlog kad je riječ o Jagošu Markoviću jer – kako uopšte možemo da objasnimo činjenicu da ovog reditelja nije mrzjelo da po četvrti put u svojoj karijeri režira Molijerove „Učene žene“ ako nije riječ o strasnoj zaokupljenosti ovim tekstom i neodoljivoj potrebi ovog umjetnika da objavi svijetu šta on misli o stvarima o kojima je ovdje riječ. Nismo morali da čekamo premijeru da bismo saznali šta je to što Jagoša Markovića ovdje toliko inspiriše. Koliko god da se ovaj reditelj u nekim drugim medijskim nastupima u danima oko premijere bunio protiv zahtjeva za aktualnošću, insistirajući na „unutrašnjoj ljepoti“ pozorišta, na konferenciji organizovanoj uoči premijere ipak se odlučio da iskoči iz estetičkog zabrana i objasni svijetu da „Učene žene“ nisu samo komad o nekim tamo ženama iz 17. vijeka, već i o svim današnjim „učenim, jadnim, sirotim, bogatim, neobrazovanim, glupim, bahatim, izgubljenim ženama kojih je uvijek bilo, a kojih ima i sad“. Mediji su uredno propustili ovu izjavu kroz svoje sito koje je, kada su ove stvari u pitanju, uvijek šuplje, i tako je crnogorska javnost  saznala da su se de fakto sve kategorije žena našle na nišanu Jagoša Markovića.  

Možda bi u nekoj drugoj, manje gluvoj i provincijalnoj sredini Jagoš Marković zbog ovih izjava bio optužen za mizoginiju, ali i to bi bilo pretjerivanje: nije ovdje rječ o mizoginiji koliko o onoj vrsti javnog ponašanja i govora koji se frazeološki povezuje sa malim mozgom. Taj isti manir, ta ista vrsta mentalne  „lepršavosti“  i samodopadljive ignorancije je otprilike i ono što je dominantno obojilo predstavu čije je premijerno izvođenje uslijedila nakon ovih najava. Dobili smo, kako se moglo i očekivati, predstavu u kojoj ima malo koketiranja sa lokalno prepoznatljivim manifestacijama patrijarhata (što je publika, naravno, toplo pozdravila), mnogo zamornih ilustracija Moljerovog teksta pomaknutih ka karikaturalnosti i grotesci u poznatom maniru ovog reditelja, esteticizma i kojekakvih pozorišnih fora i fazona, ali u kojem nema onoga čega bi prije svega moralo da bude – značenjske artikulacije i rediteljskog stava.   

Čini se da je u tim uslovima suvišno komentarisati sav uloženi glumački, scenografski, kostimografski, produkcijski trud i talenat, za koji se jedino sa žaljenjem može reći da je uludo potrošen. Komentarisanje svih tih pojedinačnih elemenata bi konačno bilo pristajanje na lartpurlartističke bajalice o „unutrašnjoj ljepoti“ i na varijantu da scena nacionalnog pozorišta služi tome da reditelji, za papreno visoke honorare, iz zajedničkog budžeta, na njoj postavljaju što njima padne na pamet dajući sebi za pravo da se rugaju svima koji nacionalno pozorište vide kao mjesto koje ima kulturnu i političku misiju.