Predstavom protiv mediokriteta i lažnih intelektualaca
Crnogorsko narodno pozorište: Molijer, "Učene žene", red. Jagoš Marković
“Učene žene“, brilijantna Molijerova komedija, napisana davne 1672. godine i danas postavlja ista pitanja o kulturi - šta znači konzumirati je, a šta posjedovati je? Umjesto onih istinskih, umišljeni intelektualci zahvaljujući svojoj poziciji u društvu uspijevaju da se nametnu, uprkos svojoj istinskoj ispraznosti. Iako je drama tako naslovljena, Molijer ne ismijeva samo žene, već kompletno društvo u kojem se najviše oglašavaju mediokriteti. Doduše ženski likovi u ovoj drami su poslužili kao još izraženija karikatura lažne intelektualnosti, zbog kontrasta sa tradicionalno dodijeljenom ulogom domaćice.
Ukratko, u središtu priče „Učenih žena“ je bogata porodica prodrmana hirovima majke Filamente koja pošto poto hoće da uda svoju mlađu kćerku Anrijetu za pseudo pjesnika Trisotena, a kojeg u kući obožavaju i svakodnevno glorifikuju „intelektualke“ - majka, starija sestra Armanda i tetka Beliza. Ali Anrijeta, nezainteresovana za svijet nauke i umjetnosti, zaljubljena je u Klitandra, običnog mladića, sa kojim želi da ostvari brak, baveći se upravo onim što ostale ukućanke smatraju prizemnim. Drama kroz ove likove sukobljava koncepte čulnog naspram duhovnog, ljubavi naspram nauke, ali isto tako bogatsvo naspram siromaštva duha.
Reditelj Jagoš Marković je u svojoj postavci upravo bez direktnih aktuelizacija sa ovdašnjim prilikama, prenio na scenu bezvremenu snagu Molijerove komedije, jednim nadasve klasičnim tumačenjem, u kojem je ostavljeno prostora i za povremne ekscentrične i moderne scenske komentare teksta. Prostor, koji je koncipirao sam reditelj je jednostavan i geometrijski, u kontrastu sa kitnjastim kostimima (Marija Marković) i rekvizitima sa obilježjem Molijerove epohe. Kroz tako koncipiran prostor, reditelj stvara atmosferu usresređenosti prvenstveno na dramsku situaciju i junake. Molijerovi junaci su - kako kaže teatrolog Čezare Molinari “karakteri u pravom smislu riječi, to jest neponovljiva oličenja jedne psihološke osobine podignute na stepen apstrakcije, pa prema tome dovedene do apsolutnog“. Piščev satiričan prikaz pripadnika pariskog građanstva, opravdava izbor reditelja da likove tretira sa dozom ironije - igra glumaca je stilizovano teatralna, a u tom pravcu idu i kostimi kojima se dodatno karikira komičnost i ispraznost tretiranih likova. Muzika, koju odabira lično reditelj za ovu predstavu uvijek je u funkciji potcrtavanja ovih teatralnih i komičnih dramskih situacija pa se tako muzička lepeza širi od „Labudovog jezera“ do izvornog narodnog melosa.
Kroz izražajno iskarikiranu glumu Kristina Obradović je veoma uspješno dočarala lik Anrijetine sestre Armande, u svojoj umišljenoj ispraznoj i smiješnoj "intelektualnoj" uzvišenosti. U tom stilu su izgradili svoje likove kroz namjerno izvještačenu i stilizovanu igru Nada Vukčević u ulozi Anrijetine majke Filamente, Momčilo Otašević kao tetka Beliza i Mišo Obradović kao Trisoten, simbol osrednjosti i isprazne umišljene veličine, koja u svakom vremenu nadje načina da se uzdigne do viskokih pozicija koje ni po čemu ne bi trebalo da pripadaju. Najzad, tonom realistične glume obilježena je igra glumaca koji ne pripadaju ovom krugu "učenih". Tako Mirko Vlahović uvjerlivo gradi lik Krizala, Anrijetinog oca, totalno potčinjenog volji svoje hirovite žene u uzaludnim pokušajima da joj se suprostavi, a dječak Petar Vlahović odlično se snašao u ulozi Arista, Krizalovog brata, čija trezvenost i rječitost postaje komična zbog glumčevog nezrelog doba. Nadalje, Julija Milačić i Petar Burić stvaraju likove zaljubljenog para Anrijete i Klitandra, običnih ljudi koji slave snagu putenog i živog bez ambicija za život u pozi i laži.
Sve u svemu, Jagoš Marković je osmislio predstavu tradicionalnog izraza ostajući fokusiran na poetske vrijednosti ovog dramskog klasika, dok se scenska izražajnost prvenstveno oslanja na glumačku igru, koja je u ovoj predstavi sigurno dotakla svoj vrhunac.