Zatočeništvo u porodici
Crnogorsko narodno pozorište: Sara Đurović, "Isti", red. Damjan Čitkušev
Na maloj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta 28. novembra prikazana je drama“Isti” Sare Đurović, koja je na prošlogodišnjem kokursu CNP-a za savremeni domaći dramski tekst neafirmisanih autora „Skroz nova drama” ostavila utisak na žiri, te se našla na repertoaru CNP-a, u režiji takođe mladog reditelja iz Makedonije Damjana Čitkuševa. Valja napomenuti da će ove godine biti igrane još dvije predstave nastale na tekstovima sa ovog konkursa, pobjednički tekst „Otvoreni kraj” Jovane Bojović i „Istraga” Aleksandra Radulovića.
Priča o poremećenim odnosima u porodici kroz vizuru jedne tinejdžerke, poprima u ovoj predstavi sliku o izopačenom društvu, koje pati od nesigurne egzistencije, nasilja, patrijahalnih načela i lažnog morala. Petnaestogodišnja junakinja Jovana (Andrea Mugoša) prisjeća se bolnih scena iz djetinjstva tokom takođe mučnog boravka na moru s ocem, babom i tetkom, pa se ova dramaturgija mlade Sare Đurović neprestano igra preplitanjem sadašnjosti i prošlosti, stvarnog i iracionalnog. Bolesno zaštitničko ponašanje oca (Nikola Perišić) i želja za stavljanjem kćerke u potčinjeni položaj, agresivnim ponašanjem i nipodaštavanjem, čine Jovaninu stvarnost tjeskobnom. Vapeći za nedostupnom slobodom, Jovana se satjerala se u svijet mašte. Bijeg od turobne stvarnosti nalazi u izmaštanoj figuri Miška (Aleksandar Gavranić), mladog , otresitog i zabavnog momka, ovaploćenja slobodne misli, nesputanog sna i lakoće postojanja, koja ludički prožima tijelo drame. Međutim, propust režije je što na samom kraju sugeriše mogućnost „stvarnog“ postojanja Miška i srećnog kraja između dvoje mladih, pa tako dolazi do zbunjenosti u identifikovanju njegove uloge u priči (ako je nestvaran nameće se pitanje kako je Jovana ostala trudna, a onda se i sam srećan kraj čini površnim i nadasve nejasnim), dok je u drami sve neuporedivo jasnije. U tekstu je Miško nedvosmisleno prikazan kao lik iz mašte sa kojim Jovana jedino nalazi zajednički jezik – otuda vjerovatno i naziv drame "Isti". To je očito u tekstu, kada na kraju „dvoje zaljubljenih“ govore da idu u Los Anđeles i zatim skaču u rupu u pijesku, koja predstavlja bezdan i crnilo Jovaninog paralelnog svijeta, što boji svršetak drame tonom ansksioznosti i neizvjesnosti.
Glumci su se dobro snašli u ovoj pomalo nategnutoj režiji. Andrea Mugoša je uživljeno prenijela lik sputane tinejdžerke koja traži utočište u mašti, Aleksandar Gavranić je bio razigran u liku intrigantnog Miškovog lika, dok je glumac Nikola Perišić uspio na sugestivan način prikazati patrijahalnost, nasilnost i neuravnoteženost i ograničenost uma, te edipovski kompleks Jovaninog oca. Olivera Vuković uvjerljivo je prikazala posesivnu tešku figuru crnogorske „premajke“ i „mučenice“ u liku Jovanine babe. Takođe Žana Gardašević Bulatović u ulozi lijepe i sobom opsjednute Jovanine majke i Gorana Marković u ulozi depresivne i rastrojene tetke dobro su odigrale ove sporedne likove. Djevojčica Mia Vojvodić, iz školice glume „Arlekin” koja igra malu Jovanu uklopila se bez teškoće u rediteljski koncept.
Očito je da je čitava drama ustvari Jovanina unutrašnja „drama“ sačinjena od stvarnosti i snova, te je tako intimna atmosfera teksta najprikladnija za izvođenje na sceni kamernog karaktera. No problem nastaje kada se takva scena (Stefan Spirovski) ambiciozno pretrpa većim brojem odvojenih scena u kojima se odvija radnja, stvarajući uski prostor za manevar glumaca. Ipak je dobro što takva scenografija dinamizuje igru glumaca primoravajući ih da se stalno kreću na različitim nivoima scene. Scenografija je realistična, a neki rekviziti kao što su vrata bez zidova imaju antiiluzionistički karakter.
Kostimi (Olivera Eraković Kosić) su pomalo kofuzni, jer uprkos tome što se radnja odvija tokom ljeta i često na plaži, ovi likovi nose više zimsku garderobu, tmurnih tonova. Iako se radnja dešava u aktuelnom vremenu, zbunjuje Jovanin kostim - zatvorena haljina sa podsuknjama karakterističnim za neka druga minula vremena. Ipak zanimljiv je Miškov kostim, kombinacija kožnog mantila s okovratnikom iz elizabetijanskog perioda, što sugeriše njegovu metateatarsku ulogu - on je glumac u Jovaninoj, u glavi odigranoj predstavi.
Sve u svemu, cijenimo da predstava treba još da sazri u nekim svojim segmentima kako bi bila prijemčivija, ali i efektnija u dočaravanju paralelnosti dva unakrsna svijeta, racionalnog i iracionalnog. Svakako, pohvalan je ovogodišnji plan CNP-a da još više otvori vrata mladim stvaraocima, gradeći podlogu za razvoj i promjene na polju crnogorske pozorišne ponude, koja definitivno vapi za osvježenjem.