Utješno svjetlucanje sa dna bezdana
Kraljevsko pozorište Zetski dom: "Dokle pogled seže" (skupno kreirano pozorište), red. Arpad Šiling
Skupno kreirana predstava „Dokle pogled seže“ reditelja Arpada Šilinga (asistent Mirko Radonjić) nastala je u sklopu projekta finansiranog iz fonda Kreativna Evropa „EU Collective Plays“, čiji je nosilac Teatro Stabile delle Arti Medioevali- Società Cooperativa (Italija), a jedan od sedam partnera Kraljevsko pozorište Zetski dom (dakle, pozorište nije dobilo nagradu ovog EU fonda, kako uporno prenose crnogorski mediji, jer se EU fondovi ne bave nagrađivanjem, nego dodjelom grantova na osnovu vrlo složenih konkursnih procedura). U skladu sa jednim od ciljeva projekta, da promoviše “polivokalne pozorišne metode”, što između ostalog podrazumijeva povezivanje umjetnika iz različitih zemalja u zajedničkom radu na stvaranju pozorišnih tekstova, cjelokupni materijal izvedbe nastao je kolektivnim procesom „iz ničega“ (bez prethodno postojećeg dramskog teksta i sl.). To znači da svi sustvaratelji mogu učestvovati u svim fazama i oblicima rada na predstavi, zajednički kreirajući cjelokupan tekstualni i scenski materijal.
Okosnicu predstave čine glumačke improvizacije na rediteljski zadate situacije i karaktere, pa su tako mnogobrojne opštije teme i pod-teme, kao što su brutalnost (post)kapitalizma, višestruko pogoršana u kontekstu mutne tranzicije - vladavine bezakonja, manipulativnih privatizacija, „investicija“ i otimačina, nezaposlenosti, siromaštva, devastacija i „kultivizacija“ prirodnih resursa, represivnih patrijahalnih matrica i sl. dojmljivo prelomljene kroz lična iskustva glumaca. Ovaj složen i promišljen idejni plan izvedbe, u skladu sa pseudodokumentarističkom dramaturgijom (dramaturg Bence Biro, saradnik Kata Đarmati), posredovan je svedenim, asketskim scenskim jezikom. Na praznoj sceni, uz odricanje od korištenja gotovo svih uobičajenih pozorišnih znakova (svjetla, scenografije, kostima), osim nekoliko kratkih klavirskih minijatura (kompozitor Nina Perović), kojima sami glumci izražavaju ogoljene emocije, predstava započinje skromno, nenametljivo, gotovo kao skica ili vježba.
Glumci, u privatnoj odjeći, služeći se većim djelom predstave samo svakodnevnim pokretima i gestovima, uz realistički i pročišćen od teatralnosti stil igre pod upaljenim svjetlima, djeluju kao dio gledališta, sa kojim se često i prostorno miješaju. Kroz zaplitanje i rasplitanje mozaičnih priča koje se pretapaju jedna u drugu, i ogoljavanje fragmenata složenih karaktera i odnosa među njima, predstava gotovo neprimjetno doslovno publiku intimistički uvlači u sebe: scena i gledalište postaju mnogo više od savremenika - saputnici i sapatnici. Varja Đukić, Dejan Đonović, Aleksandar Gavranić, Srđan Grahovac, Dušan Kovačević, Jelena Simić, Zoran Vujović i Nada Vukčević, pod sopstvenim imenima, suštinski stvarnosno i ranjivo se izlažući, posreduju galeriju prepoznatljivih, bliskih likova. Bilo da je riječ o otpuštenim radnicima, bračnim parovima, roditeljima i djeci, mladima koji važu ostanak ili odlazak, ženi koju bahati investitori tjeraju iz kuće, grupi neznanaca koja se susreće pred iznebuha zatvorenom bankom, ili grupi nesposobnih pljačkaša iste banke, zajednički im je manje ili više osviješten osjećaj bezizlaznosti i dezorjentisanosti, bivanja pred „zidom“ koji se podiže između njih i svijeta. Oni osjećaju i govore, premišljaju i kolebaju se, ali, uhvaćeni u pogubnim mrežama svirepih i degradirajućih društvenih matrica paralizovani su u činjenju, djelovanju. Paradigmatična je scena neuspjele pljačke banke, koja svojim tonom groteske i apsurda u stvari djeluje, prenoseći nam nasilno iskrivljenu realnost vremena i društva u kojem živimo, kao neočekivani realizam. Ta iskošena, kafkijanska scena, koja na površini izaziva iskren smijeh, u trenutku kada likovi odlučuju da preko Kosova i Bugarske pobjegnu u Evropu, pa tamo operišu „dokle pogled seže“, a lice Srđana Grahovca zadobija obrise Munkovog „Krika“, naglo i uvjerljivo prelazi u najdublju tragiku. A tragika, pak, svjetluca blagim i rafiniranim humorom, što cijeloj predstavi podaruje čehovljevski tragikomični, nejednoznačan ton, pa i, iako je riječ o humoru očajnika, iskru nade.
Dragocjenost izvedbe nalazi se i u svestranom osvjetljavanju i propitivanju tema kojima se bavi, u stalnom mijenjanju vizura i perspektiva. Društvo kojim „vedre i oblače“ bahati političko-ekonomski moćnici jeste trulo i degenerisano, ali to isto društvo i čine brbljivci i ljenjivci koji bi „'leba bez motike“, oni koji sebično ostavljaju bližnje na cjedilu, oni koji ne žele da ponesu odgovornost ni za šta, oni koji se poslušnički ponašaju kao ljudi-miševi, oni koji matricu bahatog, ponižavajućeg, nasilničkog odnosa predstavnika institucija sistema prema njima samima, prenose dalje, ugnjetavajući na sličan način podređene i slabije od sebe,... Scene nemaju razjašnjenje, niti predstava u cjelini nudi jednoznačne odgovore, jer dubinama koje se otvaraju, puko objašnjenje nije dovoljno. „Dokle pogled seže“ naizgled jednostavno, bez velikih gestova, povišenih tonova, i „figa u džepu“, a prostudirano i minuciozno, bavi se društveno aktuelnim temama. Ono što je naročito osvježavajuće, pa i utješno u crnogorskom kontekstu, jeste dobra namjera, odnosno iskrenost da se nešto pozorišno posreduje. Jer, svako kalkulisanje bilo kojim oblikom dvosmjerne komunikacije, što pozorište suštinski jeste, unaprijed je osuđeno na neuspjeh, barem kada je u pitanju ranije pomenuto, krajnje značajno scensko-gledališno zajedništvo.