Za pozorište posvećeno glumcu

Kraljevsko pozorište Zetski dom: "Dokle pogled seže" (skupno kreirano pozorište), red. Arpad Šiling

Nova pozorišna sezona u Zetskom domu na Cetinju započela je predstavom “Dokle pogled seže”, u režiji mađarskog reditelja Arpada Šilinga, a po tekstu nastalom kolektivnim autorskim radom reditelja, dramaturga (Bence Biro) i glumaca (Varja Đukić, Dejan Đonović, Aleksandar Gavranić, Srđan Grahovac, Dušan Kovačević, Jelena Simić, Zoran Vujović, Nada Vukčević). U kontekstu pozorišnog stvaralašva  na crnogorskoj sceni predstava odiše novinom i svježinom kako u pogledu njenog nastajanja tako i same strukture predstave. Kao što je rečeno, ne nastaje na osnovu unaprijed ispisanog teksta, već se on “piše” u toku njegovog nastajanja.

Naime, u centru ovog projekta je sami proces nastajanja predstave, a ne njen krajni rezultat. Pored toga, glumac se pozicionira kao centralna figura u formiranju značenja, a nije samo puki interpretator fikcionalnih uloga. Kolektivni rad autorske ekipe, smanjivanje barijere sa publikom, ogoljavanje strukture predstave na suštinu same pozorišne umjetnosti – odnos glumac-gledalac,  jesu neke od praksi avangarde iz šezdesetih, prilagođene naravno Šilingovoj poetici. Teme koje su dramaturzi izdvojili u boravku, kao što su tranzicija, korupcija, nezaposlenost, patrijahalnost, emigracija i sl. bile su polazište za improvizacije glumac,a koji su razrađivali pojedine likove i situacije. Tako su se glumci smijenjivali tumačeći pri tom svaki od njih veći broj likova, te je na taj način predstava poprimila antiiluzionistički ton, odnosno podvučena je činjenica da su glumci tu samo da nam predstave određene likove, ali ne i da se sa njima poistovjete.

Dušan Kovačević je veoma uspješno, sa dozom njemu svojstvene komične igre, izgradio likove i situacije u kojima je on priglupi čuvar banke koji se upušta u neuspješnu pljačku banke, ili pak priprosti investitor agrosela koji planira bungalove u nacionalnom parku čija ograničena svijest ne dopire do vrijednosti očuvanja životne sredine. Komičnom  scenom pljačke banke  dinamizuje se ritam cijele predstave, a svojom odličnom interpretacijom egzistencijalno i moralno uništenih  likova u njoj osim Dušana Kovačevića dominiraju  i Srđan Grahovac i Zoran Vujović. Notu angažovanosti ove predstave naročito daje scena u kojoj Dejan Đonović igra ministra turizma i održivog razvoja na konferenciji za štampu gdje ga optužuju za uništavanja obale, korupciju, rasipništvo u privatnom životu, i odlično karikira njegovu lažnu sigurnost u ono što govori, one političke floskule na koje smo odveć svi navikli.  Tu su i ostali glumci koji su odlično kreirali još neke likove, sa svojim kratkim dramskim sukobima,  čije je su mikro priče izgradile izfragmentisani ali sasvim prepoznatljivi svijet naše svakidašnjice.

Igra glumaca i tekst čiji su oni koautori, postavlja figuru glumca u centralni plan, dok je reditelj prisutan kao vodič kroz njihov unutarnji svijet i kreativni proces nastanka teksta/predstave. Decentralizacija rediteljske moći  i kolektivni autorski rad, karakteristične su za prve avangardne pozorišne grupe,  a taj koncept preslikava onaj revolucionarni ljevičarski duh koji ih karakteriše. Upravo tu želju za promjenama i društvom jednakih Arpad Šiling provlači kroz ovaj projekat udubljujući se u socio-političku realnost naše zemlje (koju on deklarativno povezuje sa stanjem na širem području Istočne Evrope). Naime, to je estetski potpuno ogoljena predstava, bez dekora, kostima, efekata, dok se muzika (Nina Perović) svodi na povremene disonantne klavirske zvukove. Budnost i kritički odnos publike u odnosu na tretirane društvene probleme u prvom su planu, te je zbog toga, u duhu brehtovskog teatra, publika osvijetljena tokom cijele predstave, kako ni na trenutak njeno prosuđivanje i kritički stav ne bi manjkao.

Predstavu čine angažovanom preispitivanje odnosa države prema životnoj sredini,kraha  ekonomije nakon tranzicije, nemoći pojedinca naspram sistema, korupcije u svim porama društva  i na kraju veoma prisutna tema mogućnost i opravdanost bijega iz takve neobećavajuće sredine. Ono što je pohvalno jeste da reditelj kroz humor osvjetljava tjeskobne teme, te je krajnji rezultat jedna dinamična i duhovita predstava, koja pretresa sve one teme iz svakodnevne politike koje nas se duboko tiču, a kako se čini da smo po tom pitanju u potpunosti nemoćni, ostaje samo da se smijemo. U krajnjem, treba odati priznanje Zetskom domu što gradi repertoar koji ne potcjenjuje svoju publiku (kao što je slučaj sa nekim drugim pozorištima kod nas), već radi na njenom razvoju i upoznavanju sa raznovrsnim teatarskim poetikama, čineći da se njeni kriterijumi stalno pomjeraju iznad gornje granice.