Bura u bazenu

Crnogorsko narodno pozorište: Vilijam Šekspir, "Bura", red. Dejan Projkovski

Premijerno izvođenje Šekspirove „Bure“ u produkciji CNP-a i u režiji makedonskog reditelja Dejana Projkovskog 12. oktobra izazvalo je (sudeći po interesovanju publike, komentarima, medijskom izvještavanju) veliko uzbuđenje. Iako motivi za to uzbuđenje mogu biti (i sigurno jesu) različiti,  svakako je postojao i jedan valjani, dakle pozorišni razlog za povišenu temperaturu. „Bura”, naime, ima poseban status u Šekspirovoj dramatici i u istoriji drame: smatramo je (ne sasvim opravdano) posljednjom i testamentarnom Šekspirovom dramom; vjerujemo da su tu zaključane „istine“ o Šekspirovom shvatanju umjetnosti i života; da nam se on nigdje kao ovdje ne obraća tako neposredno i lično, i da, konačno, uvijek postoji nada da će ključ koji će otključati ovu dramu na kraju biti pronađen. Ovakvi razlozi za uzbuđenje, koji se tiču recepcije, kulturnog pamćenja i očekivanja, mogu nam se činiti naivni ili zasnovani na pogrešnim i nesigurnim premisama, ali svaka ozbiljna režija „Bure“ morala bi uzeti u obzir recepcijski kontekst i odrediti se prema njemu. U tom smislu se kao prvo nameće pitanje – da li smo zaista imali valjan razlog da se uzbuđujemo oko postavke „Bure“?

Kad kažemo da je Šekspirova „Bura“ fascinantna – a ta kvalifikacija je gotovo opšte mjesto kada je o ovoj romansi riječ – to znači da sasvim izvjesno znamo da nam ovaj tekst nešto govori, ali da je taj govor nalik zavodljivom mrmorenju koje ostaje nerazumljivo. Prepoznajemo u „Buri“ reference na ključna pitanja Šekspirove epohe; na goruće teme tragičnog humanizma koji grčevito pokušava da obezbijedi argumente za vjeru u čovjeka koja je opasno poljuljana; na pitanja inspirisana novim naučnim otkrićima, otkrićima novih svjetova, novim filozofskim i teološkim učenjima, kao što su pitanja čovjekove veličine i malenkosti, njegove tragične iskorijenjenosti iz svijeta prirode, njegove animalno-anđeoske prirode, utopijske nade i, naravno, prividnosti ljudske egzistencije. Koliko god nam bio razumljiv svaki od ovih motiva pojedinačno, cjelovito značenje „Bure“ nam isklizava. To je izvor fascinacije: poput Arijelove melodije koja začarava i zavodi zabludjele brodolomnike koji gube razum da bi pronašli  sebe u času kada više nisu svoji gospodari, „Bura“ nas provodi kroz neku vrstu hermeneutičke bure, kroz onirički svijet sugestivnih znakova čiji ukupni smisao ne razumijemo, da bi nas na kraju privela znanju o kojem ne možemo reći ništa osim da nas je iznutra uzburkalo i izvelo na novu obalu. „Bura“ je fascinantna jer je aposlutno autorska, vođena sanjarenjem koje samo možemo da slijedimo, ne pitajući ništa. Usidrićemo se bezbjedno na kraju, ali će pitanja ostati bez odgovora. Zašto Prospero, glavni junak ove drame, učevnjak i mag,  svrgnuti milanski vojvoda koji je prognan na pusto ostrvo, podiže buru uz Arijelovu pomoć, izaziva brodolom, začarava svoje progonitelje, provodi ih kroz ludilo, da bi se na kraju sve završilo njegovim odustajanjem od magije i povratkom u društvo iz kojeg je protjeran, praštanjem i, naravno, svadbom njegove kćeri sa sinom njegovog neprijatelja? O čemu govori  ovaj poetični, melanholični, praštajući narativ? Kakva je to čarolija koja kroz ludilo vodi k razumu, i kakav je to razum? Zašto Prospero na kraju odustaje od natprirodnih moći i prepušta se očajanju i svojim slabašnim, ljudskim snagama? O čemu je ovdje uopšte riječ?  

Ako od izvođenja „Bure“ očekujemo da nas provede kroz iskustvo kroz koje nas provodi Šeksirov tekst – nemamo razloga da idemo u CNP. Iako je njen pozorišni vijek još veoma kratak, ova „Bura“ već ima reputaciju „spektakularne“ drame.  Ta konstatacija ide u dobrom smjeru:  imamo utisak da je rediteljska strategija usredsređena na proizvodnju najrazličitijih čulnih efekata koji ostaju samo senzacije koje ne možemo da uvežemo u estetsko iskustvo. Ne samo da su elementi spektakla koji su sadržani u tekstu aktualizovani doslovno i čulno zasićeno, već se ovdje dopisuju i različiti drugi scenografski (Valentin Svetozarev), koreografski (Olga Pango), kostimografski (Marija Pupučevska), svjetlosni, akrobatski i drugi efekti koji zbunjuju i dosađuju svojom brojnošću, agresivnošću, nepotrebnošću, a nekad i neukusom. Na kraju se osjećamo izgubljeno u šumi scenskih znakova koje jedino možemo da evidentiramo kao čiste efekte, tim prije što je sam narativ gotovo sasvim pogubljen u tom spektaklu, u nerazgovjetnim i slabo čujnim replikama, u odsustvu glumačke interpretacije, dakle likova, motiva, emocija i ljudskih odnosa. Ovo pozorišno iskustvo nema ničega zajedničkog sa iskustvom čitanja „Bure“ i nema mnogo zajedničkog ni sa bilo kojim pozorišnim iskustvom ako osnovom toga iskustva smatramo ljudsku emociju. Konačno, da toga zaista u pozorištu mora biti uviđamo kada u burlesknim scenama u kojima trojac Trinkulo-Kaliban-Stefano travestiraju političku volju za moć, i u kojima reditelj nekim čudom prepušta scenu glumcima – po prvi put počinjemo da se osjećamo kao u pozorištu. 

Očigledan je ogroman napor svih saradnika da omoguće realizaciju rediteljeve ideje. Naročito je očigledan ogroman fizički napor koji su uložili glumci, u prvom redu Nada Vukčević kao Arijel. Ali, u glumačkom smislu interpretacije su uglavnom krajnje neartikulisane, uključujući i najznačajnije uloge Ferdinanda (Momčilo Otašević), Mirande (Andrea Mugoša), pa čak i Prospera kojeg tumači Branimir Popović. Teško je procijeniti u kojoj mjeri su glumci mogli biti frustrirani činjenicom da im se gotovo ni u jednom trenutku ne oslobađa scenski prostor, da su gotovo stalno zagušeni napadno ekspresivnom muzikom (Goran Trajkovski), praćeni različitim takođe napadno eskpresivnim i  kalamburskim koreografskim i akrobatskim tačkama, da su, dakle, samo elementi spektakla. Sudeći na osnovu činjenice da se ovdje o glumačkim interpretacijama, i to uspješnim, može govoriti samo kada je riječ o ulogama Trinkula (Dušan Kovačević) i Stefana (Dejan Ivanić), koji jedini i dobijaju šansu da ovladaju scenom – moguće je da uslova za glumačke interpretacije ovdje zaista nije ni bilo. 

   

Nakon ove i ovakve „Bure“ moramo da se zapitamo – da li je moguće da „Bura“ danas ne nudi bilo kakav značajan sadržaj, da ona više ne može biti inspiracija za tumačenje, za polemiku, za dijalog? Ova „Bura“ nikoga neće uzburkati i prevesti na drugu obalu. Ona počinje i završava se u bazenu na sredini scene, u koji se glumci potrbuške bacaju, u kojem se pljuskaju i izvode razne vratolomije da bi  nadoknadili ono čega u ovoj drami nikako nema, a to je – bilo kakav ljudski sadržaj.