Priča o potopu za djecu
Gradsko pozorište Podgorica, Urlih Hub, "Kod Nojeve barke u osam", red. Robert Valtl
Komad za djecu “Kod Nojeve barke u osam” u produkciji Gradskog pozorišta, koji je premijerno izveden 8. oktobra u sali “Dodest”, sigurno nije naivan, ako pod tim podrazumijevamo pozorište poslije kojeg možemo biti mirni znajući da nas djeca neće gnjaviti “teškim” pitanjima. Ovdje se veoma direktno na dnevni red stavljaju pitanja o kojima će djeca željeti da raspravljaju i na koja sigurno neće biti lako odgovoriti budući da je riječ o tzv. posljednjim pitanjima koja najrađe guramo od sebe kao odveć “filozofska”. Komad “Kod Nojeve barke u osam” bi se u tom smislu mogao shvatiti i kao izazov upućen vaspitnom konformizmu koji zagovara ćutanje o uznemirujućim pitanjima. Iako se ovakva ambicija načelno mora pozdraviti, ona neminovno u svaku diskusiju o ovoj predstavi kao ključno uvodi pitanje – koliko su ove teme plasirane na način koji je razumljiv i prihvatljiv djeci?
Komad koji je režirao Robert Valtl (Robert Waltl) nastao je prema drami njemačkog pisca Ulriha Huba (Ulrich Hub). Njena intertekstualnost, kao i uvođenje subjektivnog plana čitljivi su već iz samog naslova drame. U narativni okvir mitske i starozavjetne priče o velikom potopu Hub upisuje iskustva tri ljupka pingvina koji će u trbuhu Nojeve barke preživjeti potop i produžiti svoj i život svoje vrste u novom svijetu. Uvođenje ovakvih junaka u središte potopske priče mijenja perspektivu i otvara prostor za infantilno, najneposrednije propitivanje tmurnih značenja ove stare priče i, naravno, za njenu subverziju: ignorišući Božju zapovijest da se na Nojevu barku smiju ukrcati samo po dva primjerka iste vrste; slijedeći dakle svoj etički impuls umjesto imperativnog naloga apstraktnog autoriteta – dvojica pingvina će uspjeti da prokrijumčare trećeg pingvina, svog druga, i da time dokažu da se “Bog nalazi u svakom od nas”, tj. da imperativna može biti jedino individualna etička odgovornost. Komad se završava ne samo etičkim, već i eshatološkim optimizmom, tj. nekom vrstom obećanja da Bog više neće praviti ovakve eksperimente sa živim bićima i da razloga za strah više nema.
Uprkos ovakvom razrešenju i ovako intoniranom kraju, uprkos uvođenju različitih novih motiva i narativnih planova u strukturu priče o potopu, pitanja koja postavlja ovaj komad u osnovi su ona ista pitanja koja uznemiravaju sve tumače priče o potopu, kao što su pitanje postojanja božanskog autoriteta, svrhovitosti i etičnosti njegovog djelovanja, krivice i kazne, indvidualizma i lične odgovornosti. U pojedinim trenucima može nam se učiniti da ta pitanja u ovom komadu nisu u dovoljnoj mjeri prevedena na dječji jezik: može nam, naime, zasmetati što se ta pitanja često artikulišu suviše apstraktno i suviše direktno, i što to pomalo ometa priču da se razvija i da sama konstituiše svoja značenja. Takođe bi nam se moglo nametnuti pitanje koliko ovaj komad može da komunicira sa djecom koja ne poznaju priču o potopu, ili bi nam mogla zasmetati optimistična završnica koja nam se može učiniti suviše zatvorenom, čak i banalnom za jedan problemski komad koji otvara ovako kompleksna pitanja.
Sva ove dileme, međutim, nikako ne mijenjaju utisak da je “Kod Nojeve barke u osam” inteligentan i tematski značajan komad za djecu (činjenica da bi mogao pokrenuti diskusiju zapravo je argument u prilog njegove značajnosti). I ako se na planu teksta ili lingvističkog scenskog jezika može razmišljati o tome koliko je ova tema adekvatno prezentovana, to se nikako ne odnosi na ostale scenske elemente koji su jedinstveni i jednako podređeni imaginaciji, ideji igre i dječjoj percepciji. Naročito u prvom, i možda najuzbudljivijem dijelu predstave, dok su pingvini još u svom autentičnom, sniježnom i ledenom ambijentu, dok priča još nije uzela maha, dok pingvini još nisu zaličili na ljude, svi scenski elementi, od asocijativne, apstraktne i poetične scenografije koja oslikane kocke koristi i kao rekvizite i kao elemente oslikanih kulisa (Natalija Vujošević), preko muzike koja zvuči kao krckanje kristala ili leda (Nemanja Bečanović), koreografije koja dočarava ljupko i gegutavo kretanje pingvina (Slavka Nelević), elegantnih i sugestivnih kostima (Tijana Todorović) i, naravno, živahnih i duhovitih glumačkih tumačenja Slaviše Grubiše, Smiljane Martinović, Gorana Slavića, Branka Ilića i Sejfa Seferovića – uspijevaju da kreiraju svoju sopstvenu, čulno zasićenu realnost u kojem se animalno i humano prožima na onaj način koji je “kriv” za iskonsku fascinaciju basnama. Nisu, naravno, pingvini mogli zauvijek ostati u svom staništu jer tada ne bi ni bilo priče o njihovoj avanturi na Nojevoj barci, i ne bi bilo ni svih onih pitanja i poruka koje su važne i humane, ali nam ipak može biti žao što kako komad odmiče sve više počinjemo da razmišljamo i što polako kao da napuštamo basnoliki prostor u kojem možemo da se prepustimo čistoj začudnosti koja dolazi od preplitanja animalnog i humanog.