Kad ne znamo otkud nam puca

Festival internacionalnog alternativnog teatra (FIAT) i Crnogorsko narodno pozorište: Bertolt Breht, "Danzen", red. Damjan Pejanović

Pozorište nema šta da čeka  – nije ovo  doslovni citat iz Melihingerove „Istorije političkog pozorišta“, ali jeste korektna parafraza njegovih stavova: za ovog dogmatičnog, ali i danas rado citiranog teoretičara, političko pozorište je ili aktualno ili uopšte nije političko pozorište. Ovaj stav on, između ostalog, potkrepljuje podsjećajući da su junaci bitke kod Salamine sjedjeli u publici kada su 472. godine p.n.e. prikazani Eshilovi „Persijanci“, dakle komad u kojem se govorilo o njihovim još svježim ratnim iskustvima (i u kojem je, uzgred rečeno,  autor optužio grčke polise za ono isto imperijalističko nasilje koje je Persijance samo koju godinu ranije koštalo glave). Kao i sama politika, i političko pozorište, dakle, nastaje kao odgovor na ono što se dešava ovdje i sada.  

Kao i junaci bitke kod Salamine, i crnogorski junaci tranzicije, čija životna iskustva evocira  Danzen, glavni junak istoimene predstave – koja je, u produkciji FIAT-a i CNP-a, a u okviru programa FIAT-a, premijerno izvedena 14. septembra u hali fabrike „Radoje Dakić“ – takođe su živi i zdravi u šta, uostalom, možemo da se uvjerimo svakog dana: prilozi o protestima radnika koje je „država prevarila“ decenijama su već opšte mjesto informativnih programa. Da su „prevareni radnici“ ti koji bi prema zamisli reditelja trebalo da se, prije svih drugih, prepoznaju u Danzenu, malom čovjeku kojemu ugovor predstavlja posljednju branu od nasilja koje nadire u njegov život –  otkrivamo tek na kraju komada kada se na zidu - kulisi ispisuju nazivi svih propalih crnogorskih preduzeća i fabrika. Time se  udovoljava zahtjevu za aktualnošću o kojoj govori Melihinger, ali je činjenica da nam se (publici) lako moglo dogoditi da nam promaknu te dnevno-političke reference, tj. da nam radnici koji već mjesecima „blokiraju glavne gradske prometnice“ uopšte ne padnu na pamet sve do same te završnice, dakle sve do te spoljašnje, video eksplikacije političke aktualnosti drame (koja nam upravo zato može biti nesimpatična). Tekst koji je inscenirao mladi reditelj Damjan Pejanović, koji je nastao njegovom preradom Brehtovog teksta, ne dopušta takvu vrstu aktualizacije zato što je, uprkos  adaptacijama, to i dalje – Brehtov tekst. Takođe, ni sam mizanscen ne ide u smjeru jednoznačne i neposrdne, realističke ili dokumentarističke reprezentacije koja ide uz pozorište koje politički hitro reaguje na aktualne političke događaje. „Danzen“ je komad napisan paraboličnim, ekspresivnim i amblematičnim scenskim jezikom; to je pozorište koje koristi i uspješno kombinuje sredstva (glumačka sredstva, kostim, šminka, muzika, video i svjetlosni dizajn) koja se kreću između vodvilja, kabarea i trilera, koja potenciraju spregu brutalnosti i komike, i konačno – a to je ono što je ovdje najdragocjenije –  koja uspijevaju da proizvedu uznemirujuću začudnost. 

Svakako je propuštena prilika da se napravi politički aktualno pozorište. Možda i dobra prilika: moglo bi se razmišljati o tome da li su neke povoljne okolnosti (prostor igre – napuštena hala jedne od propalih fabrika, tekući protesti radnika KAP-a ispred Skupštine) mogle biti iskorištene za upad realnog (koji je, ovako, u cjelini prepušten živim prasićima na sceni) ili za iznalaženje nekih drugih načina političke aktualizacije koji bi bili ubjedljiviji od pukog izlistavanja naziva tranzicijskih gubitaša. Ali, time nije izgubljen značaj ovog pozorišta i njegova veza sa našim iskustvom. Nisu prevareni radnici jedini koji se mogu identifkovati sa Danzenom, malim čovjekom koji od nasilja, oličenog u liku apsurdnog i „čistog“ zločinca (Marko Todorović), koje iznenada provaljuje u njegov život, može samo da pokušava da se zaštiti poturajući nasilniku ugovor pod nos. Svi smo mi Danzen. Tema narastanja nasilja, proliferacije, infiltriranja, mimikriranja opresije i te kako nas se tiče. U različitim varijantama, globalnim ili lokalnim, mikro ili makro, neoliberalnim ili tranzicijskim – političko nasilje neprestano raste, a osjećaj opresiranosti postaje neizdrživ jer su centri moći, izvori opresije sve manje vidljivi i jasni, sve zaklonjeniji i pokriveniji različitim formama legitimizacije, politikama poštovanja ljudskih prava, institucionalizacija. Drugim riječima, mali čovjek više ne zna otkud mu puca. Preostaje mu da maše  ugovorima koji su unaprijed sračunati na njegov poraz. Iako ovo političko iskustvo možda ne ispunjava kriterij aktualnosti na način koji bi zadovoljio najdogmatičnije zagovornike političkog pozorišta, ono se veoma tiče publike koja gleda (i koja će gledati) „Danzena“. Takođe, ovakva inscenacije aktualizuje i eshatološku tematsku dispoziciju ove priče o malom čovjeku koja – iako (možda) na spada u korpus pravovjernih političkih tema – teško da će ikada biti protjerana iz pozorišta, i koja se ovdje čini prirodno srasla sa političkim planom: gotovo je nemoguće ne razumjeti ovu priču i kao znak religijskih iskustava, istrajnih nastojanja malog čovjeka da nađe izlaz iz tjeskobe i straha od smrti sklapajući ugovor koji je sam izmislio, u čiju validnost ne može biti siguran jer ne zna ništa o volji, pa čak ni postojanju drugog potpisnika.   

Ako predstava „Danzen“ i ne uspijeva da odgovori na najdogmatičnije zahtjeve političkog pozorišta, i ako sigurno neće nikoga podići na noge i proizvesti bilo kakvu političku reakciju, ona temu nije promašila: ovo je komad koji uspijeva da dopre do naših savremenih iskustva višestruke ranjivosti i izloženosti slijepoj sili zahvaljujući, naravno, Brehtu, ali i organizovanom scenskom jeziku i fokusiranom i efikasnom korištenju scenskih sredstava, što se u prvom redu odnosi na glumca Dejana Ivanića (Danzen), ali i na kostime (Lina Leković), muziku (Vjera Nikolić), scenografiju (Aleksandar Vukotić) i  video dizajn (Gojko Berkuljan).