Duhovita i originalna opera po indijskom mitu
Grad teatar Budva, Narodno pozorište Subotica, Kazalište Ulysses Brioni, Bitef Teatar i Testament filmS: Isidora Žebeljan, "Dve glave i devojka", red. Boris Liješević
Drevni indijski mit, kao i novela Tomasa Mana "Zamijenjene glave" poslužile su kao inspiracija za nastanak komične opere "Dve glave i devojka" afirmisane kompozitorke na domaćoj i svjetskoj sceni Isidore Žebeljan i takođe uspješnog libretiste Borislava Čičovičkog. Opera je premijerno izvedena u okviru budvanskog Grada teatra 12. jula 2016. godine u režiji reditelja Borisa Liješevića, a u izvedbi Žebeljan orkestra, pod dirigenstkom palicom Premila Petrovića. Projekat je nastao u okviru regionalne saradnje u kojoj su učestvovali Grad teatar Budva, Narodno pozorište Subotica, Kazalište Ulysses Brioni, Bitef Teatar i Testament filmS.
Drevni indijski mit na osnovu kojeg je nastala opera govori o sukobu između ljubavi i strasti, duhovnog i tjelesnog. Ukratko, riječ je o Padmi koja voli svog muža Čandru, a zaljubljena je u njegovog druga Batija, pa dvojica prijatelja nakon tog saznanja, sebi odsijecaju glave u hramu boginje Kali, koja će ih ponovo oživjeti tako što će narediti Padmi da približi glave na njihova trupla, no greškom ona je zamijenila glave. Problem nastaje onda kad treba utvrditi ko je Padmin muž - onaj ko ima njegovo tijelo ili glavu, te iz toga proističe glavna ideja ovog mita, sugerišući neraskidivost tijela i duha koji u cjelini čine suštinu bića.
Komična opera, žanr kome pripada ovo djelo, predstavlja mješavinu modusa operskog pjevanja ali i izgovorenih replika, uz pratnju orkestra, tako da u Liješevićevoj postavci uloge pripovjedača tumače Mihailo Miša Janketić i Milovan Filipović, dok protagoniste tumače multimedijalni umjetnik Rambo Amadeus (prorok) i operski pjevači: sopran Aneta Ilić (Padma), bariton Vasa Stajkić (Čandra), Nebojša Babić (Bati) i sopran Katarina Jovanović (boginja Kali) .
Kad je riječ o inscenaciji opere, primjetna je namjera Liješevića da osnovnoj priči pridoda i neka šira, savremenija značenja, ali taj pokušaj nije bio naročito plodan, jer nedovoljno razrađen i čitljiv. To zbog nepovezanosti osmišljene scene koja implicira neke teme kao što su emigrantska kriza, globalizam, monopol multinacionalnih kompanija, djelovanje svjetskih dobrotvornih organizacija i sl. sa kontekstom teksta, u čijoj je osnovi ljubavna priča, prijateljsto i filozofsko razmatranje vrijednosti tijela i duha. Dakle, scena (Aleksandar Denić) vrvi od označitelja kao što su mapa svijeta, poster "dobrodošli emigranti", koka kola, unicef, „wi-fi“, a za koje nije baš jasno na koji se način povezuju sa tekstom, iako je jasno da nam pripovjedači na sceni pričaju iz "sadašnjice". Prepoznatljivo je Liješevićevo interesovanje za socijalne teme i mjesto malog čovjeka u surovom svijetu izrabljivačkih multinacionalnih koncerna, ali to čitanje ovdje je bilo suvišno, nije bilo povezano ni sa tekstom ni sa djelanjem glumaca na sceni.
Ako stavimo na stranu navedeno, reditelj je uspio da funkcionalno i interesantno predstavi radnju priče savršenom koordinacijom glumaca na sceni, čestim uvođenju antinaturalističkog pečata interpretacije, čiji su komični gestus i mimika u saglasju sa kompozicijom i tekstom opere. Naročito je uspješna scena odsijecanja i zamjene glava, kroz ne-iluzionističko prikazivanje, gdje se prepliću ikoničnost prikaza drevnog božansta (kroz sliku isplažene i raskoračene boginje sa odrubljenom glavom-lutkom u jednoj i sabljom u drugoj ruci) i duhovitost u kojoj se srdita boginja i zgađena Padma dobacuju s odrubljenom glavom-lutkom. Treba podvući veoma interesantna rješenja, kao što su istovremeno prisustvo pripovjedača i protagonista priče na sceni i njihova međusobna interakcija, ili pak uključivanje Ramba Amadeusa u predstavu gdje će on igrati proroka koristeći sebi svojstven izraz performera aludirajući sarkastičnim gestusom na njegovo šarlatanstvo, potsjećajući na današnje lažne proroke i gatare.
Miša Janketić je veoma uvjerljivo dočarao lik pripovjedača, starca u invalidskim kolicima, koji se zabavlja pričajući ovu priču, uživljavajući se u nju izražajnom mimikom i spontanim i prirodnim izrazom. Takođe, operski izvođači Aneta Ilić, Vasa Stajkić i Nebojša Babić uspješno su ostvarili svoje uloge, dočaravajući na groteskan način paradoks zapleta radnje, a naročito je dojmljivo prisustvo na sceni i izražajnost igre Katarine Jovanović. U zanimljive kostime Marite Ćopo obučeni su i glumci i članovi orkestra, u šarolikom kontrastu između modernog i neodređeno-istočnjačkog stila, relativizujući vremensku odrednicu radnje ranog hinduizma koje sugeriše tekst i približavajući ih u sadašnje vrijeme .
O kompoziciji i izvedbi orkestra i operskih pjevača, ne možemo govoriti osim u svojstvu laika, stoga podvlačimo utisak o originalnom muzičkom čitanju starog indijskog mita kojemu je Žebeljan dala ton komičnog i koketnog kroz zavodljive ritmove savremenog zvuka, u kojem pravcu ide i libreto Čičovačkog. Naime riječ je originalnoj muzici razigranih džez tonova protkanih balkanskim ritmom, za koju Čičovački u jednom članku kaže da je to "veoma specifičan muzički izraz koji bi mogao da se opiše i kao folklor nekog imaginativnog, nepostojećeg naroda".
Sve u svemu, cjelokupni utisak je da je riječ o veoma zrelom, hrabrom, duhovitom i nadasve svežem i savremenom operskom djelu tandema Žebeljan-Čičovački, čija je izvedba svojom originalnošću iznenadila i osvežila publiku Grad teatra.