Površno o pošastima estrade

Gradsko pozorište Podgorica: Aleksandar Popović, "Snežana i sedam patuljaka", red. Veljko Mićunović

Bajka „Snežana i sedam patuljaka“, kako u originalnom obliku u kojem su je zapisali braća Grim, tako i u bezbrojnim kasnijim adaptacijama, oblikovana je oko kulta isprazne i proračunate fizičke ljepote, koja rađa narcisoidnost, i postaje izvorište mržnje maćehe prema pastorci. Kao arhetipske priče bliske mitskim predodžbama, bajke na scenama pozorišta za djecu mahom bivaju više ili manje prilagođene senzibilitetu modernog djeteta, kroz ispunjavanje „mjesta neodređenosti“ svakodnevnim i realnim, uz zadržavanje prepoznatljivih bajkolikih okvira. Tako „Snežana i sedam patuljaka“ u obradi Aleksandra Popovića postaje svojevrsna komedija naravi koja, služeći se ironijskim postupkom i parodijom, inovira strukturu bajke i smješta je u onovremenu svakodnevicu, kroz okvirnu priču takmičenja ljepote.

S obzirom na to da se u živote današnje djece, naročito kroz medije, još agresivnije upliće kult vječite mladosti i opsjednutosti izgledom, izbor ovog teksta i namjera da se priča na Popovićevom tragu osavremeni su dobri. Međutim, utisak je da je tema predstave „Snježana i sedam patuljaka“ nudila mnogo više, nego što je adaptacijom teksta Igora Bojovića i scenskim čitanjem reditelja Veljka Mićunovića postignuto. Lokalizacija kroz krajnje karikiran „podgorički akcenat“ kojim govore „zli“ likovi ne samo da nije naročito inovativna, nego djeluje vrlo površno i nezgrapno. Kada je aktuelizacija u pitanju, ono što bi trebalo da budu reference na savremenu kulturu i društvo, pojave kao što su nepotizam, korupcija, poltronstvo i koristoljublje, mahom ostaje na nivou „neobaveznog ironijskog namigivanja“. Odnosno, pošasti estrade u predstavu su ušle uglavnom sa funkcijom izazivanja površnih osmjeha, a ne sa ciljem dubljih promišljanja.

Estradno se, naime, manje pojavljuje kao tema koja se u izvedbi problematizuje, a više se ogleda u samom žanru i strukturi predstave. Tako tzv. zli likovi, maćeha koju igra Nada Vukčević, njene kćerke Stanojka i Milojka (Ivona Čović Jaćimović i Sanja Popović) i maćehin brat kojeg glumi Branimir Popović nastupaju u maniru krajnje prenaglašenog karikiranja i grube persiflaže, što često postaje komički samodovoljno i dovodi do ukidanja bilo kakvih značenja. Među njima, jedino Nada Vukčević povremeno uspijeva da pronađe efektan, smisaono potentan auto-ironični ton. Jelena Simić kao Snježana i Vule Marković u ulozi princa Razvigora oblikovali  su „dobre“ likove znatno svedenije i realističnije. Lovac na talente Emira Ćatovića blago je karikiran, kao i patuljci (Dejan Đonović, Pavle Ilić, Branko Ilić, Sejfo Seferović, Slaviša Grubiša, Simo Trebješanin i Goran Slavić). Likove tipski teže da karakterišu i kostimi Marije Marković, pretjerano groteskno predimenzionirani za „zle“, bledunjavo djetinje lepršasti za Snježanu i princa, i živopisno-bajkoviti za patuljke. Predstava je prepletena songovima (tekstovi Igor Bojović, kompozitor Aleksandar Radunović Popaj) koji doprinose dinamici, ali osim toga, s obzirom da su ispunjeni ili djeci nerazumljivim aluzijama, ili nepotrebno samopredstavljački spram likova koji ih pjevaju, nemaju nikakvu bitniju, značenjski obogaćujuću funkciju.

Farsični način igre dijela ansambla, uz pomenuti parodirani pežorativno-lokalni način govora dovodi i do gubljenja razumljivosti izgovorenog, pa se bujice povremeno stilski osobenih i duhovitih, ali smisaono praznjikavih riječi nekontrolisano prosipaju u prazno. Takođe, problem predstave je i što se previše govori, a premalo prikazuje, odnosno iste misli se vrte u krug, a bez suvislijeg dramsko-scenskog promišljanja. Tako se, recimo, na primat Snježanine unutrašnje ljepote i iskrenosti ukazuje samo deklarativno, dok je težnja za spoljašnjom ljepotom, čak i u slučaju ovog lika, višestruko podcrtana. Treba napomenuti da je Jelena Simić uložila veliki glumački trud da potencira ono što bi trebala biti suštinska značenja izvedbe, ali ti napori neprestano su se utapali u povišenom, histeričnom tonu cjeline. Drugim riječima, na sceni je pružen uvjerljiv plasman kiča, ali je izostao podjednako uvjerljiv neophodan odmak prema istom. Postavci nedostaje neophodan trud da se razgrađuju stereotipi i predrasude (npr. Snježana je i dalje služavka patuljcima), da se dublje promišlja o spoljašnjoj i unutrašnjoj ljepoti, i traga za značenjskim ambivalencijama bajke. U tom smislu, šematski rasplet u kojem se eks mahina pojavljuje princ, čijim poljupcem Snježana ponovo postaje (fizički) lijepa, loše funkcioniše kako u datom slučaju, tako i s obzirom na stvarnost, a izjava o preobražavajućoj ljubavi djeluje plakatski neubjedljivo.

Scenografija Vesne Popović koju čine gusti nizovi vješalica sa odjećom (što označava opsjednutost pojavnošću, ali uz izmjenu osvjetljenja postaje i šuma) konvencionalno  je funkcionalna i pomalo retrogradna, dok se maštovitošću donekle izdvaja ormar-kućica za patuljke. Naročit trud nije vidljiv ni u pronalaženju savremenih ekvivalenata za predmete iz bajki. Na primjer, čarobno ogledalo koje kod Popovića postaje tada dominantni televizijski ekran, u predstavi je opet ogledalo, ovaj put „kinesko“, koje prvo, u funkciji površne komike, za euro kaže maćehi da je najljepša, a zatim vjerno bajci, a ovdje proizvoljno, ponavlja da je najljepša Snježana. U vrijeme sve dominantnije virtuelne realnosti, društvenih mreža, „selfija“, „lajkova“ i tako dalje, ne iskoristiti isto kao zamjenu za ogledalo još je jedna potvrda utiska o zbrzanosti i nedomišljenosti predstave. Jer, virtuelna realnost nesumnjivo je vrlo bitan, a problematičan dio društvenog okruženja ciljane publike, koji uveliko podstiče opsesivnu težnju za što savršenijim spoljašnjim samopredstavljanjem.

Bez obzira na sve, ovaj projekat značajan je kao, barem u recentnim godinama Gradskog pozorišta, najdalekosežniji pokušaj razgrađivanja i preoblikovanja bajke na način da se bavi svijetom savremenog djeteta, kroz bliske pojave koje ga okružuju. U tom smislu, „Snežana i sedam patuljaka“ bitan je, pohvalan repertoarski izbor. Nažalost, nije pronađen dramaturško-rediteljski ključ koji bi sa produbljenijim idejma i dojmljivijim konceptom pokušao da postavi pitanje šta sve ova bajka može i treba da govori današnjoj djeci.

(kraća verzija kritike objavljena je u dnevnom listu Pobjeda 25.02.2016.)