Pozorište kao sredstvo lične i društvene promjene (pozorišni prikaz)

NVF B Film Montenegro i NVO Atak: na osnovu dokumentarnog materijala, Život na pauzu, red. Mirko Radonjić

Izvedba „Život na pauzu“ nastala je u okviru projekta „Kulturno-umjetničko stvaralaštvo kao vid rehabilitacije“ (NVF B Film Montenegro i NVO Atak), koji se odvija u sklopu većeg projekta „Usmjeravanje zatvora ka zajednici - sprječavanje zlostavljanja u zatvorima kroz reformu sistema rehabilitacije i resocijalizacije (NVO Juventas i Akcija za ljudska prava - HRA). Autorski tim predstave, reditelj Mirko Radonjić, asistentkinja reditelja Marija Backović, dramaturg Vasko Raičević, glumac-saradnik Aleksandar Radulović i učesnici - izvođači Zoki, Đole, Bato, Savo, Neno, Maśa i Šulc, koji u ZIKSu izdržavaju zatvorsku kaznu, prije javnog izvođenja prošao je kroz višemjesečni radioničarsko-teatarski proces u prostorijama ZIKSa. Imajući to u vidu, i sa obzirom na prirodu ovog projekta, u kojem je pomenuti proces barem podjednako značajan kao i njegov rezultat, treba naglasiti potrebu i za zapisima i dokumentovanjima iznutra, koje bi ostavili sami učesnici.

„Život na pauzu“ primjer je primjenjenog pozorišta, koje se odvija u lokalnim prostorima i podazumijeva upotrebu drame i pozorišta u radu sa nekom od različitih socijalnih, najčešće marginalizovanih grupa. Ovo pozorište promoviše ideju teatra kao sredstva lične i društvene akcije, i usmjereno je ka participativnosti i ostvarivanju dijaloga učesnika sa publikom, odnosno širom i užom društvenom zajednicom. Sa aspekata finansijera ovih projekata, primarni cilj je uglavnom da primjena dramskog metoda na identifikovani društveni problem bude uspješna i izmjeriva (npr. da li je smanjen broj zatvorenika koji ponovo izvršavaju krivična djela), a ne priroda i kvalitet samog dramskog procesa po sebi.

Počeci primjenjenog pozorišta leže u Brehtovoj praksi i teoriji, odnosno težnji da se svijet pozorištem ne samo interpretira, nego i mijenja, a veliki uticaj je izvršio i Boalov „teatar potlačenih“, sa istom idejom da se pozorište može koristiti kao sredstvo promocije društvene i političke promjene. Uprkos tome, u društvu neoliberalnog kapitalizma, koje je obilježeno radikalnim nejednakostima i suprotnostima koje su čvrsto ugrađene u njegove strukture, prakse primjenjenog pozorišta često su pogrešno usmjerene ka održavanju ustaljenog poretka, a ne ka njegovoj promjeni. Recimo, često se promoviše težnja da se pripadnici marginalizovanih društvenih grupa vrate i uklope  u društvo koje ih je već viktimizovalo (tzv. socijalna inkluzija), odnosno da se oni promijene i prilagode nepromjenjivoj situaciji u društvu, umjesto traganja za načinima da postanu aktivni građani u svijetu koji je neophodno mijenjati u pravcu humanijeg.

Ovu potencijalnu zamku uspješno su izbjegli kreatori „Života na pauzu“, koji su, uz odgovaranje ciljevima projekta da se pokuša poboljšati resocijalizacija zatvorenika nakon izdržavanja zatvorske kazne, uspješno problematizovali uzročno-posljedični lanac koji dovodi do kaznenog djela. Izvedba je, naime, uspjela pokazati da samo društvo najčešće stvara prijestupnike koje potom kažnjava, te da je, iznad i osim uklapanja bivših zatvorenika u društvo, potrebna korjenita promjena toga društva. Kao polazišna osnova autorskom timu predstave poslužile su lične priče zatvorenika i organizovanje njihovih iskustava u narative (koji su sa psihološke tačke gledišta dobro sredstvo za stvaranje reda i smisla u haosu). Međutim, iako je osnova izvedbe čvrsto utemeljena u dokumentarizmu, taj materijal je pozorišno medijatizovan i uprizoren, obogaćen „lažima“, snovima i imaginacijom, tako da se ista nipošto ne može pojednostavljeno posmatrati kao rijaliti emisija u kojoj zatvorenici „glume sami sebe“. U mozaičnom, djelimično čvrsto strukturiranom, a djelimično „propusnom“ tkivu predstave, uslovno se mogu razlikovati četiri dijela: prvi dio kroz niz scena tematizuje život prije zatvora i okolnosti koje „guraju“ na put kriminala, a drugi fragmente zatvorske svakodnevice. U trećem, stišanom, ispovijednom zatvorenici pojedinačno pričaju svoje živote, raščlanjuju uzroke i posljedice, naglas razmišljaju o kazni, (ne)kajanju, društvenim ulogama, vrijednostima sistema u kojem žive. Četvrti dio, kao željeni susret nakon 12 godina donosi nužnu utopijsku perspektivu i postavlja pitanje „šta ako“.

Rečenica „ako vjerujete u Ništa, biće Ništa, a ako vjerujete u Nešto, Ništa će postati Nešto“, kao parafraza izuzetno lucidnog i dirljivog zapisa iz samice jednog od učesnika predstave (koji je prije javnog prikazivanja napustio proces), postaje i lajtmotiv i smisao cijele izvedbe. Naime, „Život na pauzu“ koji je, radi potrebe da se nekako formalno klasifikuje, nazvan predstavom, ustvari je to samo uslovno. U suštinskom smislu, ova izvedba je svojevrsni socijalni eksperiment, posvećeno kreiranje uslova za susret, do kojeg može doći jedino ako i publika da svoj doprinos i otvori se za komunikaciju i su-kreaciju. Ovo je simbolično prikazano stavljanjem na dlan svakoga u publici po jednog „ništa“ iz dlana učesnika, od kojeg smo mogli jedino u sebi, sopstvenom ranjivošću, učiniti da postane ili ne postane „nešto“. Upravo zbog toga, sva tri javna izvođenja bila su energetski veoma različita. Potpisnica ovih redova prisustvovala je prvom izvođenju, na kojem su većinske zvanice bili predstavnici različitih nevladinih organizacija i uprave ZIKSa, i na kojem mogućnost susreta, nažalost, gotovo da nije iskorištena, ili je isti od strane publike su-kreiran sa mnogo manjim potencijalom od mogućeg (ovome je doprinjela i otprilike polovina praznih stolica, rezervisanih za „premijerne“ zvanice koje - nisu došle). Utisci publike koja je učestvovala u poslednjem izvođenju - susretu, na kojem su bili i članovi porodica zatvorenika, govore o mnogo emotivnijem doživljaju, punoći davanja i primanja, i istinskom susretanju koje podrazumijeva voljno odbacivanje maski i društvenih uloga.

Iako izvedba po sebi nesumnjivo ima potencijal da djeluje i na emocije, karakteriše je mnogo finih, pronicljivih ravnoteža, pa je tako izbjegnuta svaka patetika, sažaljivo ganuće, pa čak i mogućnost rasterećujuće katarze. Umjesto toga, podstaknuto je buđenje svijesti - osviješćivanje predrasuda i potrebe za promjenama. Balanirajući sa „istinom“ i „laži“, i slaganjem slojeva značenja, tako da svaki sledeći „krug“ baca novo svjetlo na već prikazano, učesnici su iza svakog „zločina i kazne“ razgrnuli prostu ljudsku priču, koja manje-više može svakome da se desi. Odnosno, ne poričući sopstvenu odgovornost, ukazali su i na nepravednost i nemar kapitalističkog društva, koje ne može ili ne želi da pomogne, čak ni pukom empatijom, velikom broju zapostavljene djece i mladih koji, sticajem okolnost i bez sopstvene krivice, imaju lošu životnu „startnu poziciju“. I baš zato što u ovom slučaju promjena ka idealizmu i solidarnosti nije dovoljna u srcima i glavama nekolicine, nego je potrebna i u sistemu i njegovim pravilima, neophodno bi bilo da opcionalne dramske radionice sa zatvorenicima postanu ustaljena praksa, a ne izolovani incident.

(kraća verzija prikaza objavljena je u dnevnom listu Pobjeda 26.11.2015.)