Živo i beskompromisno razotkrivanje srži ljudskosti

Dubrovačke ljetnje igre: prema djelu Mišela Uelbeka Elementarne čestice, red. Ivica Buljan

„Želimo nešto slično vjernosti / Slično prepletanju blagih ovisnosti / Nešto što sažima i nadilazi egzistenciju / Ne možemo više živjeti daleko od vječnosti“

(Mišel Uelbek)

Na pretposlednjem izvođenju „Elementarnih čestica“, prve pozorišne premijere 66. Dubrovačkih ljetnjih igara, očigledno je shvaćen apsurd policijskog legitimisanja i pretresanja publike i naoružanog obezbijeđivanja predstave koja se bavi neprolaznom temom očajničke potrebe za nemogućom apsolutnom ljubavi, i nosi krajnje humanistične poruke, te je isto izostalo. Iskonstruisane kontraverze koje su pratile najavu i nastanak predstave, producenti i autori iskoristili su na najbolji način - kao besplatnu reklamu, što se sudeći po interesovanju publike i medijskoj pažnji pokazalo kao vrlo efektno, i srećom, opravdano umjetničkom vrijednošću izvedbe. Pretvaranje problema u prednosti desilo se i izmjenom koncepta predstave i pristupa Uelbekovom djelu, zbog nametnutog izmještanja sa prvobitno odabrane plaže Kupari, kojoj su već bili prilagođeni adaptacija romana i scenografija, na sasvim drugačiji prostor tvrđave Lovrijenac. Da je na djelu živo i beskompromisno pozorište, pokazuje i uspješno utkivanje novonastalih okolnosti u tkivo predstave. Početni song i duhoviti komentari tokom izvedbe autoironično postavljaju pitanje da li očekivati teroristički napad, zalažu se za umjetničke slobode, komentarišu stanje pozorišta u Hrvatskoj i dovode u pitanje pozorišnu estetiku decenijama karakterističnu za prestižni festival.

Uelbekov roman koji surovo istinito pogađa i secira maligna mjesta savremene civilizacije, esej o dekadenciji Zapada i kraju istorije, kroz različite teme prikazuje haos frustracija i nemoći u kojem se nalazi današnji čovjek. U vrijeme nastanka (1998.), kada je još postojala idilična iluzija o neprekidnom napretku i humanom licu kapitalizma, vizija koju je ponudio Uelbek možda je mogla izgledati provokativna, šokantna i brutalna. Dvije decenije kasnije, u globalno preovlađujućem mazohističkom i anksioznom ozračju, mnogo smo bliži ironično ismijanoj hakslijevoj utopiji datoj u romanu, u kome se prepoznajemo kao u tek neznatno iskrivljenom ogledalu. Likovi polubraće Mišela i Bruna predstavljaju simbole dvije krajnosti savremenog čovjeka - njegove tragike u sve većoj nemoći da tijelo plodotvorno spoji sa intelektom. Mišelov naučni etičko-genetički projekat koji teži stvaranju rase bespolnih i besmrtnih blizanaca i eliminisanju seksa kao sredstva za prokreaciju, ponuđen je kao ironično rješenje prevladavanja tragičnog metafizičkog dvojstva. Ironiji uprkos, besmisao Zapada koji sve više gubi duhovnu vrijednost ljubavi i postaje materijalistički raj za odabrane, vrlo je blizak projektovanom društvu umnoženih potrošača “ljubavi”, u svijetu pretvorenom u vrt uživanja lišen grijeha, osjećajnosti i odgovornosti.

U skladu sa Uelbekovom težnjom za elementarnošću, odnosno literarnim rastavljanjem svijeta na prafaktore, i prostorom Lovrijenca, reditelj Ivica Buljan opredijelio se za pozorišnu formu koja se koristi iskustvima performansa i hepeninga, gdje izvođači postaju sukreatori. Prema riječima reditelja, glumačka ekipa samosvojno je odabirala dijelove romana, koji su zatim performerski pretvarani u prizore, sa ciljem da se djelo osvijetli iz različitih perspektiva i aspekata (dramaturg Robert Valtl). Osim sekvenci narativnog prikazivanja linije priče, u kojima glumci ulaze u područje psihološkog, emocijama obojenog predstavljanja likova (naročito Stipe Kostanić i Marko Mandić u ulozi Mišela i Bruna, i te Hana Selimović i Senka Bulić kao njihove partnerke Anabel i Kristijana), izvedba je prepletena različitim narativnim i esejističkim (psihoanalitičkim, sociološkim, naučnim…) iskazima. Okvir ovom “organizovanom haosu” jeste muzička struktura, u stvaranju koje, podjednako superiorno i autentično kao što predstavljaju fragmente likova i pripovijedaju, učestvuju svi glumci. Poetični songovi Mitje Vrhovnik Smrekara, u duhu rok-šansona osamdesetih (u kojima se između ostalog koristi i Uelbekova poezija), začaravaju nekom posebnom, hipnotičnom osjećajnošću, buntovno-očajničkom čežnjom i prkosom.

Uporedne stvarnosti likova “ubačenih” u arenu čiji je pod posut bezbrojnim zrncima pijeska (scenograf Aleksandar Denić), preplitanje životnih priča i percepcija različitih tema, pretapanje likova sa osobnostima samih glumaca daju kolažnu, atomiziranu sliku, što posreduje slojevita značenja. Izvođači u predstavu intenzivno uvlače i publiku, koja okružuje prostor igre sa svih strana: sjede među gledaocima, sjedaju im u krilo, plaču u naručju, grle ih, nude vinom, izvode da plešu… Time je potencirano razmatranje veza koje nas vežu sa drugima, i ljubavi kao susreta koji nas potencijalno mijenja.

Scenski jezik obilježen je žestokom, naelektrisanom tjelesnošću izvođenja, u kojoj je dominantno naglašena fizička stvarnost samih, često sasvim nagih izvođača. Neispoliranost, naturalističnost prizora podjednako surovih nasilja i seksa, osim što su vrlo adekvatni za scensko čitanje Uelbekovog djela, stalna su karakteristika Buljanovog scenskog rukopisa. Radi toga, imenovati ih provokativim ili čak sablažnjivim po sebi, ne govori toliko o samom djelu, koliko o kontekstu u kojem se ono percipira. Površinska atmosfera lascivnosti, blaziranosti i hedonističkog cinizma, potencirana prisustvom “šoumena” (Marko Cindrić), koji na kabaretski način prepričava i komentariše radnju, likove, glumce, publiku, samo je vrh ledenog brijega višeslojne predstave. Ona je istovremeno i nježno začaravanje pripovijedanjem i poetično-tragična priča o srži ljudskosti, koja dojmljivo posreduje pitanja o tome kuda civilizacijski idemo, i jesmo li spremni na posljedice. U tjeskobnom svijetu u kojem se kreću likovi “Elementarnih čestica”, ljudi su čestice koje se, težeći potpunoj nezavisnosti i neizmjenjivosti sopstva, zatvaraju za istinski, preobražavajući odnos sa drugima. Sa druge strane, iskonske “elementarne čestice” za kojima se traga u predstavi jesu upravo duhovne i društvene veze (izgubljenih) saosjećanja i nježnosti, u zabrinutom vapaju za nečim što bi moglo nadomjestiti (nepovratno) razoren identitet ljubavi.