Suptilna priča o surovosti
Kraljevsko pozorište Zetski dom: Ivica i Marica (po motivima bajke braće Grim), red. Mirko Radonjić
Predstava „Ivica i Marica“ reditelja Mirka Radonjića polazi od istoimene bajke braće Grim koja, sa dozom jeze i gorčine, pripovijeda o zanemarenosti i napuštenosti djece, sa optimističnom porukom o dječijoj izdržljivosti i inteligenciji na putu odrastanja. Ova okosnica dekonstruisana je i svedena na osnovne elemente i motive priče (glad, nemarni roditelji, gubljenje i traganje, opasnost u vidu vještice koja jede djecu, oslobođenje spaljivanjem vještice, itd.) koji su zatim, u specifičnom kolektivnom postupku stvaranja novog tekstualnog predloška (dramaturgija Maja Simonović), aktuelizovani i približeni svakodnevici i problemima današnje djece. Otkrivanjem značenjskih ambivalencija sadržanih u originalnoj bajci, kao i onih koje su nastale radi gubljenja izvornih konotacija, predstava pohvalno insistira na održavanju višeznačnosti u bavljenju pitanjima sazrijevanja, i odnosa današnje djece i roditelja, začudno se poigravajući kako opštepoznatim narativom, tako i očekivanjima publike.
Priča je suptilno ispričana sa više različitih gledišta, i današnji svagdašnji horor u odnosima djece i roditelja, sa mnogo fine značenjske ravnoteže, sagledan je sa raznih strana, uz traganje za kompromisom, a ne pobjedom. Ivicu i Maricu, iz svakodnevne situacije u kojoj su udubljeni u virtuelne svijetove igrica i društvenih mreža, nezainteresovani za spoljašnji svijet, i gunđavu, nervoznu, ali i prebrižnu i preuslužnu majku, nestanak struje odvodi u „mračnu šumu“. U tom pounutrašnjenom, istovremeno poetičnom i jezivom prostoru, markirana su i secirana mjesta traume današnjih odrastanja. Vještica - tetka Veca, konzumeristički nastrojena i okupirana izgradnjom savršenog tijela, „usvaja“ Ivicu i Maricu, te ih neumjerno zatrpava materijalim, i linijom manjeg otpora u svemu im nekritički povlađuje. Kroz tu interakciju, oni od pomalo otuđene i razmažene djece, postepeno postaju groteskno i zastrašujuće duhovno upropašteni - nezasiti, bahato samoživi i nasilni.
Osim izuzetno značajne namjere da se kroz bajkoliki siže bavi stvarnim problemima savremene djece, scensko čitanje je u izvedbenom smislu, naročito imajući u vidu da se radi o predstavi za djecu, vrlo smjelo. Na gotovo praznoj sceni veoma dojmljiva i znakovita vizuelnost postiže se korištenjem svjetla, sjenki i različitih planova pozornice, uz malobrojna pomagla, kao što traka dugačkog bijelog platna, šarene kutije i dvoje kolica iz supermarketa (scenu i dizajn svjetla osmislio je reditelj). U inspirativni, hipnotični vizuelni minimalizam uklapaju se i kostimi Line Leković, koji su za Ivicu i Maricu isprva svedeni i neutralni, podvlačeći dječiju otvorenost i potenciju za mijenjanje i oblikovanje, a kasnije, kao izobličeni fizički odraz njihove duhovne degeneracije, groteskno-realistični. Slično tome, kostim majke je jednostavan i svakodnevan, a vještice, kao njene „šumske“ dvojnice, čuvajući i dalje realističnu osnovu, ironično karikiran. Opštoj scenskoj atraktivnosti doprinosi i lucidan izbor muzike, u rasponu od žestokog panka do atmosferičnih, hipnotično-nostalgičnih melodija, te promišljen, ritmizovan scenski pokret (Tamara Vujošević-Mandić).
Glumci Danilo Babović kao Ivica, i naročito izvanredna Anđela Lakićević u ulozi Marice, dojmljivo, ozbiljno i prirodno su otjelotvorili dječiju suštinsku podatnost, neodređenost, radoznalost, potencijal za konstruktivno i destruktivno koje se razvija u zavisnosti od okruženja. Tijana Bjelica realistično je oblikovala majku, a u karikiranijem, teatralnijem maniru vješticu. Svi glumci odlično su naznačili građenje dvosmjernih, neuhvatljivo postepenih i višeznačnih međuodnosa, u kojima utiču jedni na druge, pa tako u interakciji Ivice i Marice sa vješticom, oni postepeno postaju sve izobličeniji i groteskno-teatralniji, a ona sve realističnija.
Iako je predstava „Ivica i Marica“ u najvećoj mjeri umjetnički dojmljiv autorski rad koji prodorno komunicira sa svakodnevicom i vremenom koje djeca danas žive, cjelinu donekle narušavaju mjestimične dramaturške manjkavosti, koje se ogledaju u nedovoljno „izbrušenim“ spojevima i prelazima među dijelovima, kao i povremeno nedostatno spretnim interaktivnim dijelovima. Takođe, na samom kraju predstave izostaje očekivana i potrebna zaokruženost. Uprkos tome što izvedba vrlo uspješno, sa mnogo fine ravnoteže pokazuje stvarne probleme, sretnom kraju nedostaje kulminacijske snage i nenametljivijeg, uvjerljivijeg scenskog kristalizovanja nade, ohrabrenja i optimizma. Sa druge strane, ovo ostavlja značajnu mogućnost (pa čak i nužnost) za organizovanje pedagoško-psiholoških razgovora sa publikom o složenim temama predstave nakon svakog izvođenja.
Bajke dominiraju u crnogorskoj pozorišnoj produkciji za djecu i mlade, ali „Ivica i Marica“ nesumnjivo su do sada jedan od najozbiljnijih pokušaja postavljanja pitanja šta i kako one mogu da govore savremenoj djeci, te pozorišnog razgrađivanja u bajke utkanih stereotipa, predrasuda i manihejističke slike svijeta.
(kritika je objavljena u dnevnom listu Pobjeda 05.05.2015.)