PREMNOGO I ZA BALKAN
Bilo je tokom protekle dvije decenije na eks Ju prostoru pozorišnih autora kojima je uspijevalo da iz stereotipa o Balkanu isisaju krv i projekata koji su na njemu istinski umjetnički profitirali. Ali, „o.Rest in Peace“ sigurno nije predstava sa toga spiska
Svako baratanje stereotipom o Balkanu kao mjestu gdje se pije, puca i troši razvrat u svim mogućim varijantama umjetnički je, naravno, visoko rizično. Čim nam se poturi pod nos poznata slika balkanske kaljuge, teško odoljevamo narcističkom porivu da je izljubimo: kakva je god – naša je. A tu onda, naravno, možemo da se pozdravimo sa etičkim, istorijskim, političkim i kakvim god refleksijama. A najčešće i sa umjetnošću.
Predstava „o.Rest in Peace“ Jetona Neziraja u režiji Stevana Bodrože, premijerno izvedena na sceni CNP-a 3. aprila, kao da dolazi, doduše sa zakašnjenjem, iz familije eks Ju ratnih drama koje su, sa različitim uspjehom, uveliko rabile taj stereotip. Imamo ovdje isti prikaz balkanske ratne bestijalnosti u punom zamahu. Scenom vitlaju isti junaci balkanskog bestijarijuma: pjevačice koje „granaju“ rukama, ratnici koji mašu puškomitraljezima i svaki čas guraju ženske glave među svoje međunožje, seksualno raspoložive žene, kafanske ispičuture. Sve je, dakle, na svom mjestu. Ali, imamo ovdje i nešto što uopšte nije na svom mjestu, što teško da bismo mogli naći u bilo kom drugom prikazu balkanskog ratnog delirijuma: priča o sinu koji ubija majku da bi joj se osvetio za ubistvo oca čini nam se bizarna i nekako tuđa, kao da dolazi iz nekog drugog kulturnog sloja.
I zaista i dolazi. Kako nam se, uostalom, sugeriše i naslovom drame, zaplet je preuzet iz antičkog tragičkog nasljeđa – iz Eshilove Orestije/Agamemnona. Nije, naravno, nimalo lako nakalemiti mitski narativ na savremeno tlo, ali nam se ova ideja sama po sebi ne čini nezanimljiva. Koliko god bio hermetičan, motiv materoubistva u Orestiji svakako dramatizuje trenutak krize patrijarhalnog ratničkog i političkog nasljeđa, a to jeste tema koja bi nama danas i ovdje mogla biti značajna. Dakle, zašto da ne ako nam Orestovo dislociranje u prostor savremenog Balkana može ikako biti od pomoći da bolje razumijemo svoje balkanske traume.
Ali, da li nam zaista pomaže?
Apliciranje mitskih motiva u naš savremeni, realistički kontekst u ovoj predstavi zna da bude toliko nedosledno, nespretno i lišeno smisla da to zaista može da iritira. Kao da nema nikakvog sistema u ovoj intertekstualnosti. Neki likovi i motivi se presađuju doslovno, zajedno sa svojim mitskim korijenjem. Eumenida ovdje, doduše, nema, ali se zato pojavljuje Ifigenijin duh, glavom i bradom. S druge strane, neki motivi se pošto-poto realistički adaptiraju: koliko god bi savremenom gledaocu bilo teško da svari priču o Agamemnonovom ritualnom žrtvovanju Ifigenije kao razlogu za Klitemnestrinu osvetu, neće mu biti ništa lakše da proguta priču koja nam se ovdje nudi kao realistička zamjena – da je Agamemnon zaslužio smrt zato što je udao kćer protiv njene volje. Čak ni tako radikalno osavremenjena transpozicija mitskog motiva kao što je promjena Orestovog seksualnog identiteta ne služi ovdje ničemu osim uveseljavanju publike: iako ga upravo to preporučuje za subverziju i za slanje dođavola cijele ove patrijarhalne ujdurme, ovaj vrckavi gej Orest ovdje ubija svoju majku jednako krvoločno, ne trepnuvši okom, kao i njegov tragički strejt prototip.
I sve tako redom, nižu se primjeri sličnih transpozicija mitskih motiva, gomilaju se i uzgred dotaknute teme koje valjda treba da stvore utisak angažovanosti (evroskepticizam, kritika civilnog sektora, kritika domaćih političkih elita), sve dok kao finalni rezultat ne dobijemo jednu balkansku porodičnu sagu koja nam je, međutim, toliko kulturološki strana da probija svaki stereotip o balkanskoj kaljuzi. Ne možemo više ni da padnemo u identifikacijski trans – ovo, ipak, nije ono naše. Radi se svašta na Balkanu, ali majke ne ubijaju očeve bez debelog razloga, a pogotovo sinovi ne ubijaju majke: imamo i mi neke svoje granice. Treba nam dobar motiv da bismo to kupili. A ovdje nam se ne nude nikakvi motivi. Izgleda da se od nas očekuje da činjenicu da se sve ovo dešava na Balkanu prihvatimo kao dovoljan motiv. Ali, ovo je čak i za Balkan zaista premnogo.
Nepravdeno bi bilo postavljati glumcima prevelika očekivanja u ovakvoj situaciji. Neki glumci kreću prečicom, karikirajući likove, računajući na njihovu lokalnu prepoznatljivost, poput Nade Vukčević, Žane Gardašević Bulatović i Miša Obradovića. Vidjeli smo i smjelije glumačke zahvate: Aleksandar Radulović (Egist) je publiku počastio skidanjem do gole kože u umjetničkom smislu toliko ničim izazvanim da je čovjek mogao da se osjeti nelagodno – kao da je upao u njegovu spavaću sobu. Branimir Popović kao Agamemnon kao da je bio ponajmanje zainteresovan za solo dionice i bilo kakva isticanja: pokazao je da razumije da ovo ne može biti komedija, postavio je svoj karakter u skladu sa tim i to je zaista bilo najbolje što je ovdje moglo da se uradi, i što je urađeno. Ne tako mali ostatak glumačke ekipe (Ana Vučković, Nikole Perišić, Jelena Nenezić Rakočević, Stevan Radusinović, Jovan Dabović i Maja Stojanović) snalazio se kako je znao i umio, i to je sve zajedno djelovalo raštimovano i povremeno na granici amaterizma.
Neki od problema ove predstave mogli bi se staviti na teret piscu. Razumljiva je potreba reditelja da ispriča priču koristeći svoje - scenske znake, ali smo tokom trajanja predstave bili do te mjere izloženi mnoštvu raznovrsnih signala koji su bili suviše čitljivi i stereotipni ili pretenciozno hermetični da nas je na kraju sve to izmorilo. Scenografija (Natalija Vujošević) kombinuje različite elemente, od kojih su neki već opšte scenografsko mjesto (dugački sto u završnici, doduše ovoga puta sa balkanskom mušemom), dok su drugi autonomni do nerazumljivosti: teško je shvatiti čemu, na primjer, služe strunjače u drugom dijelu predstave po kojima se glumci sapliću. Kostimi (Lina Leković) su takođe ili stereotipni (Ifigenijin duh), ili realistički doslovni, ili nametljivo sugestivni (Klitemnestra – Orest). Muzika (Žarko Mirković) opet evocira lokalni štimung i podupire stereotip od Balkanu od kojeg cijelo vrijeme želimo da pobjegnemo. I sve to u cjelini može biti zamorno i natjerati nas da odustanemo od namjere da pohvatamo niti i razumijemo o čemu se ovdje uopšte radi.
Šta god mislili o balkanskom stereotipu, istina je da je tokom protekle dvije decenije na eks Ju prostoru bilo pozorišnih autora kojima je uspijevalo da iz toga stereotipa isisaju krv i projekata koji su na njemu istinski umjetnički profitirali, od kojih su neki izvedeni na sceni CNP-a („Otpad“ Ljuba Đurkovića, „Happy end“ Igora Bojovića). Ali, „o.Rest in peace“ sigurno nije predstava sa tog spiska.