URNEBES IZGUBLJEN U PREVODU

Sve ono što se od jednog do drugog ostrvceta komičkog na sceni dešava moglo bi se opisati kao neka vrsta žanrovski neodlučne, usporene, a povremeno i zamorne društvene drame o jednoj porodici punoj frikova i „dijagnoza“, koja inklinira ka komediji, ali koja – uprkos komičkim situacijama, karakterima, motivima i svoj odgovarajućoj žanrovskoj infrastrukturi – do komedije ipak ne stiže i koja, konačno, najviše liči na urnebesnu crnu komediju u pokušaju    

Samo da ne bude previše urnebesno... Ne može se, naravno, znati sa kakvim su sve strepnjama i očekivanjima gledaoci stigli u Crnogorsko narodno pozorište 26. decembra naveče na premijeru „Urnebesne tragedije“ Dušana Kovačevića u režiji Veljka Mićunovića, ali najosnovanije je bilo toga se pribojavati – da će biti previše urnebesa. Tako je, naime, zavodljiva urnebesna komika ovog teksta, toliko puta je ta zavodljivost umjetnički eksploatisana, da ne bi bilo čudo da neko poželi da doda gas i napravi nešto još urnebesnije, ekscentričnije, još luđe i još brže, rizikujući da usput pogubi ono što nikako ne želimo da bude izgubljeno – prosijevanje autentično humanog za koje tvrdokorno vjerujemo da bi se moglo pojaviti ako bismo ga oslobodili iz okova normalnosti.  

Ispostavilo se, međutim, da se toga nije trebalo pribojavati: dobar komad predstave je prošao prije nego se neko u publici nasmijao (što se dogodilo tek kada su scenu stigli  Branimir Popović i Nada Vukčević), i sve do kraja predstave smijeha, iz kojeg god  registra stizao, bilo je samo na kašičicu. Čini se da je to bila i namjera – da se utiša smijeh. Nije nam promakla dramaturška (Slobodan Obradović) i rediteljska namjera da  se ova urnebesna priča s početka devedesetih godina prošlog vijeka rastereti od smijeha i prepriča iz vizure mladih ljudi koji su tih devedesetih odrastali u atmosferi domaćeg i kolektivnog ludila. Konačno, takvo nam se čitanje čini umjesno i značajno: od vremena kada je nastala ova drama (1991) do danas generacija novih mladih ljudi i mladih reditelja stasala je dovoljno da bi se odvažila da ispriča svoju verziju te priče kroz svoje, novo čitanje jedne proslavljene drame o ludilu devedesetih, i moguće je da razloga za smijeh tu zaista i nema. Neven, najmlađi junak i sin u porodici, otvara i zatvara ovu postavku „Urnebesne tragedije“ na način kojim se sugeriše da bismo sve što se na sceni dešava mogli da primimo i kao slike iz albuma njegovog bolnog odrastanja „u opštem ludilu“. Ovim rediteljskim naumom – kojim se ludilo istorijski i politički kontekstualizuje, distancira i lišava fascinantnosti – moglo bi se objasniti ućutkivanje urnebesnog, slabljenje komičkog, usporavanje tempa i pomjeranje cijelog tonaliteta ka psihološko-realističkom. Ali, pošto taj rediteljski naum ostaje samo naum koji se ne razvija i ne artikuliše scenskim jezikom – čini se da je u ovom rediteljskom prevodu izgubljeno fantazmatsko, urnebesno-tragičko uzbudljivo i uznemirujuće iskustvo ljudskog ludila, a da smo zauzvrat dobili samo jednu inicijalnu ideju o tome kako bi se moglo pristupati ovom tekstu. Sve ono što se od jednog do drugog ostrvceta komičkog dešava na sceni moglo bi se opisati kao neka vrsta žanrovski neodlučne, usporene, a povremeno i veoma zamorne društvene drame o jednoj porodici punoj frikova i sopstvenih „dijagnoza“ koja inklinira ka komediji, ali koja – uprkos komičkim situacijama, karakterima, motivima i svoj odgovarajućoj žanrovskoj infrastrukturi – do komedije na kraju ipak ne stiže, i koja konačno ipak najviše liči na urnebesnu crnu komediju u pokušaju.   

Ova žanrovska neodlučnost je vjerovatno odgovorna i za veliki žanrovski raspon  glumačkih pristupa. Većina glumaca, u prvom redu Mladen Nelević i Ana Vujošević, ali takođe i Meto Jovanovski, Mišo Obradović, Vule Marković, Branka Stanić i Momo Pićurić reprezentuju svoje likove realistički, insistirajući na njihovim psihološkim i socijalnim određenjima. Neki od njih to rade neuvjerljivo, poput Ane Vujošević, ili čak nespretno, poput Branke Stanić. Branimir Popović i Nada Vukčević kao groteskni i tipični bračni dvojac imaju svoju komičku glumačku partituru koja nas – ma koliko nekad proklizavala ka burlesknom – na kraju ipak podsjeća na to koliko je punokrvnog života moglo da ispliva na ovu scenu da se krenulo u tom smjeru i da nije bilo ideje o uozbiljenju ove priče.     

Scenografsku i kostimografsku „svedenost“ (scenograf i kostimograf Miodrag Tabački) mogli bismo razumjeti kao namjeru da se „čula rasterete“, da se pepcepcija usredsredi na „nešto drugo“, i iznevjeri prag očekivanja koje imamo od predstave rađene po ovom tekstu . Ali, osim što nas informiše da se sve dešava u nekoj suterenskoj prostoriji (znak socijalnog i mentalnog statusa junaka), ova sumorna, a pri tom odveć monumentalna i glomazna apstraktno-realistična scenografija ostaje nijema i ne govori nam zaista ništa, kao uostalom ni kostimi kojih ili gotovo da nema (kostim Ane Vujošević) ili su neke varijante jutanih kućnih mantila i kaputa. Sve to konačno ostavlja utisak predizajniranja koje kažnjava čula ne doprinoseći zauzvrat doživljaju i razumijevanju predstave.