Osvajanje slobode za ozarujuću ljepotu življenja

Zahvaljujući saradnji Crnogorskog narodnog pozorišta sa Francuskim kulturnim centrom i gostovanju izvedbe „Petits plaisirs“ francuske cirkuske trupe Les Krilati, podgorička publika početkom decembra ponovo je imala priliku da se susretne sa savremenim cirkusom. Savremeni cirkus termin je koji označava multižanrovska djela, koja od tradicionalnog cirkusa preuzimaju precizan tjelesni pokret, zasnovan na cirkuskim vještinama i objektima, kao osnovni element umjetničkog izražavanja. Međutim, naglasak u savremenom cirkusu pomjerio se sa težnje za impresioniranjem publike fizičkim vještinama ka kreativnom umjetničkom procesu, u kojem su cirkuske tehnike jedan od instrumenata izražavanja, a ne samosvojan cilj.

Izvođači predstave „Petits plaisirs“, Frederic Escurat, Caroline Siméon, Tarzana Swingy Foures, Bruno Lussier i Thomas Trichet na poetski, atmosferičan, zavodljiv i opuštajući način bave se temom jednostavne i ozarujuće ljepote življenja. (Naizgled) mala životna zadovoljstva, često previđana i podcijenjivana u posvemašnjoj savremenoj anksioznosti i otuđujućem pritisku da se uspije u smislu zgrtanja što većeg profita i uspona po društvenoj ljestvici, tematizovana su kroz mozaični niz scena - burlesknihvarijacija inspirisanih „smrtnim grijehovima“ (razvrat, zavist, proždrljivost, lijenost, pohlepa, gnjev, gordost).Scenografija, koja dočarava mali šank sa barskim stolicama, foteljama, ležaljkama za plažu, kao i kostimi koje mijenjaju izvođači - „mangupska“ prugasta odijela sa tregerima i kačeketima, „zavodničke“ haljine, i „starinski“ kupaći kostimi posreduju neodoljivi nostalgično-pitoreskni šarm retro-francuske rivijere. Atmosferi joie de vivre veoma doprinosi vrlo osebujno i promišljeno korištenje svjetla (osim upotrebe raznobojnih reflektora, mali izvori svjetlosti rasuti su širom pozornice), i plesne sving i džez melodije.

U formalnom smislu, izvedba je mješavina tradicionalnih cirkuskih vještina (različite akrobacije sa ili bez pomoći drugog izvođača ili objekata, poput konopa, biča, obruča, stolice, čunova za žongliranje, itd.), kabarea, plesno-muzičkih i pozorišnih elemenata.Kroz priču o punoći života „homo ludensa“ prepleteno je i autopoetično, subverzivno problematizovanje i promišljanje starog, tradicionalnog cirkusa i sopstvenog odnosa prema njemu. Ovo se dešava putem iznevjeravanja očekivanja publike u pogledu fizičke umješnosti i savršenosti izvođenja akrobatskih vještina, kroz ukalkulisane „greške“ ili namjerno podsmješljiv odnos. Ipak, „Petits plaisirs“ zadržava od starog cirkusa karakterističan, ekstatičan spoj ekstremnih emocija: radosti i tuge, smijeha i smrti, koji nosi katarzičan element. Tako rizične i vizuelno fascinantne akrobacije dviju izvođačica visoko u vazduhu, na konopu, pred sam kraj predstave, zaokružuju bavljenje malim zadovoljstvima osjećanjima ljepote, slobode, ali i ljudske krhkosti i prolaznosti.

Vrlo bitan element predstave predstavlja i šarmantna interakcija sa publikom (jedan od izvođača publiku neprestano zapitkuje, uči da je da govori francuski, nasmijava improvizovanim šalama, zapjevava, i sl.), u sklopu koje su tri osobe iz gledališta izvedene na scenu.Nakon plesa sa izvođačima i povratka dvoje od njih u sigurnost partera, na pozornici je kao, kako se na kraju pokazalo, jedan od ključnih učesnika ostao slučajno odabran direktor CNP-a Janko Ljumović. Upravo njegovo nepripremljeno i iznenadno učešće pokazalo je dojmljivo na mikroplanu jednog lica ono o čemu „Petits plaisirs“ i govori - topljenje nelagode i straha, i barem za trenutak odustajanje od svakodnevnih maski i uloga. Izloženost i ranjivost koju je ovo donijelo, pobijeđene su spremnošću na rizik za korak u prostor neke nepoznate slobode, što je rezultovalo konačnom ozračenošću prijateljskom (podijeljenom sa izvođačima i publikom) radošću.