OPET ŽENSKA SOLIDARNOST

„Komad“ Stefana Boškovića u režiji Mirka Radonjića potiče iz familije „malih ženskih priča“ od kojih ne boli glava, koje izlaz traže u ženskoj solidarnosti za koju svako zna da ne samo da ne može zakrpiti ovaj svijet razbucan po klasnim, rasnim, religijskim i drugim šavovima, već da ne može pomiriti ni same žene koje konačno nisu nikakva otjelovljenja „ženske esencije“, već takođe politička bića od krvi i mesa

Ma koliko nam grijala promrzla srca, naracija o ženskoj solidarnosti u najboljem slučaju može biti kontroverzna, a u najgorem – sentimentalna i banalna. Ako se o nečemu takvom (specifično ženskim kapacitetima za ljubav i brižnost) i može teoretizirati (i teoretizira se) kao o mogućnosti, banalno je ovu naraciju uzimati zdravo za gotovo i na njoj graditi humanističku nadu. Ili ono što u pozorištu nazivamo katarzom.

A upravo se tako – trijumfom ženske solidarnosti – završava „Komad“ Stefana Boškovića u režiji Mirka Radonjića (produkcija ART365), premijerno izveden na sceni „Dodest“ 7. decembra. Temeljna situacija čitajuće probe razvija dva paralelna fikcionalna plana čijim se ukrštanjem uspostavlja značenje: određujući se prema ženskim likovima dramskog teksta u fazi čitanja, glumice koje zatičemo na sceni (dakle, junakinje insceniranog fikcionalnog plana) otkriće nam bolne istine o svojim životnim iskustvima sve dok se, na samom kraju, ova dva fikcionalna plana ne spoje – kao i ženski likovi iz dramskog teksta, i junakinje na sceni se spremaju da zajedno otputuju za Norvešku, zemlju koja ovdje  funkcioniše kao svojevrsni ženski utopijski znak. Doduše, ova ženska Arkadija ima svoje mračne zavijutke gdje svjetlost ne dopire: jedna od junakinja tamo odlazi radi operacije karcinoma. Ali, to suštinski ne mijenja ništa: na kraju će junakinje odbaciti svoje „male“ sujete, razmirice, zavisti, samoobmane i laži i priznati jedna drugoj ono što smo znali od samog početka – da njihovi izbori nisu zapravo nikakvi izbori, da su nesrećne koliko se to uopšte može biti, jednom riječju – trijumfovaće ženama (navodno) prirođeni kapacitet za iskrenost, sestrinstvo, ženska solidarnost koja rešava sve nevolje, uključujući karcinom.

Čuju se u ovoj predstavi povremeno tonovi istinski proživljenog ženskog iskustva, pogotovo u situacijama kada glumice čitaju replike iz teksta koji tek treba da bude insceniran i kada se između dva plana fikcije otvaraju male pukotine kroz koje proviruje tjeskoba ovih ženskih egzistencija. Ali, u ovoj postavci ni za kakve nedorečenosti nema mjesta. Naprotiv, ovdje se sve eksplicira, uključujući i ono „a šta u stvari junakinje misle“, što nam se saopštava nespretnim „govorom u stranu“. Imamo ovdje čak i moralističke prozivke publike kojoj se spočitava hipokrizija i u tom kontekstu događa se i nešto u toj mjeri bizarno da nam samo preostaje da u nevjerici protrljamo oči: govoreći o svom iskustvu izloženosti nasilju, jedna od junakinja-glumica poziva, naime, nekoga iz publike da je ošamari (i time, valjda, javno prizna svoju sklonost ka nasilju), a kada se publika, naravno, ogluši o ovaj pozov, reditelj lično izlazi na scenu i udara glumici takav šamar da joj do kraja predstave obraz ostaje crven. Pošto znamo da je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava podržalo ovaj projekat i da je premijera organizovana u jeku kampanje „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama“, možemo da pretpostavimo da je ova „provokacija“ inscenirana kao aktivistički doprinos borbi protiv nasilja. Ali, teško da će nam to pomoći da „progutamo“ ovaj šamar koji nema ni estetičkog ni aktivističkog rezona, i koji ostaje ono što jeste – besmisleni čin nasilja zaglavljen između estetike i etike, fikcije i realnosti, koji proizvodi jedino osjećaj mučnine. I naravno da se u ovoj opštoj zavrzlami glumice Ivona Ćović Jaćimović, Žana Gardašević Bulatović i Jelena Nenezić Rakočević snalaze kojekako, uglavnom dobro tamo gdje imaju suvisle glumačke zadatke i uglavnom nespretno tamo gdje je cijela stvar nespretno rediteljski i mišljena. Činjenica da su junakinje koje glume i same glumice, kao i sadržaj nekih izdvojenih replika – mogu nas navesti na pomisao da je ovdje možda postojala ideja da se integrišu i lični samoiskazi glumica, i da se tako cijeli ovaj projekat gurne u smjeru dokumentarističkog. Ali, pošto svi ovi planovi nisu ni rediteljski ni glumački razlučeni, na kraju odustajemo od pokušaja da na taj način mislimo o ovoj predstavi i činimo ono što možemo – prepuštamo se „doživljaju“ sa nadom da ćemo negdje ipak isplivati. I isplivaćemo. Nekako. Naravno – zahvaljujući ženskoj solidarnosti koja se u svakoj ženskoj priči na kraju pojavi kao uže za spasavanje.   

         

Ukratko, ovo je jedna od onih veoma trendi storija o „malim ženama“ zaglavljenim između ograničenog i steroetipnog broja životnih izbora tipa: singl život ili brak, promiskuitet ili romantična ljubav, materinstvo ili karijera, koje se uvijek razrešavaju osjećanjem ženske povezanosti. Istina je da veliki dio ženske tjeskobe i osjećanja defekta ima veze sa tim stereotipnim izborima i sa njihovom skučenošću, ali je ta istina toliko puta ponovljena da je već postala izlizani stereotip. Voljeli bismo da vidimo širi i dublji plan te istine. U „Komadu“ Stefana Boškovića u režiji Mirka Radonjića ga nećemo naći: ovaj projekat se pridružuje  brojnoj familiji „malih ženskih priča“ koje nikada ne mogu postati velike jer se bave ženama, od kojih ne boli glava, koje ne postavljaju ozbiljna pitanja ni muškarcima ni ženama, i koje izlaz traže u ženskoj solidarnosti za koju svako zna da ne samo da ne može zakrpiti ovaj svijet razbucan po klasnim, rasnim, religijskim i drugim šavovima, već da ne može pomiriti ni same žene koje konačno nisu nikakva otjelovljenja „ženske esencije“, već takođe politička bića od krvi i mesa.