Polje razgranatih teatroloških staza

Boris Senker: Uvod u suvremenu teatrologiju, I-II; Lykam international, Zagreb, 2010, 2013. 

U jednom od zaista brojnih osvrta na dvotomni “Uvod u suvremenu teatrologiju”  Borisa Senkera kaže se da je ovo “must have” knjiga, dakle jedna od onih knjiga koje nikad ne odlažemo na gornje police jer želimo da nam uvijek budu pri ruci.

Budući da “Uvod u suvremenu teatrologiju” nikako nije deskriptivno štivo, da ono, naprotiv, otvara brojna u teorijskom smislu veoma zahtjevna pitanja – nesumnjivo je riječ o knjizi koja može biti zanimljiva svima koji se osjećaju suvereno u prostoru teatrologije. Ali, ona takođe može biti dragocjena i onima koji se u tom prostoru osjećaju manje suvereno, ali žele da imaju bolji uvid u cjelinu savremenih teatroloških znanja, što se prvenstveno odnosi na pozorišne kritičare, studente dramskih umjetnosti, ali i na same pozorišne umjetnike i sve kvalifikovane ljubitelje pozorišta.

„Uvod u suvremenu teatrologiju“ završava se pogovorom „Polje razgranatih staza“. Upotrebu ove sintagme – u kojoj ćemo lako oslušnuti aluziju na Borhesov „Vrt razgranatih staza“ (ili „Vrt sa stazama koje se račvaju“) – Senker dovodi u vezu sa knjigom uglednog američkog teatrologa Marvina Karlsona (Marvin Carlson) „Kazališne teorije – Istorijski i kritički pregled od antike do danas“. U poslednjim poglavljima drugog, dopunjenog izdanja ove knjige iz 1993. godine, Karlson naime – kako kaže Senker – „ekstenzivno, nastojeći nikoga ne isključiti, prikazuje kretanje u teatrologiji od godine 1965. do 1990-tih godina, a način na koji to čini u čitatelja doista može stvoriti dojam o šetnji otvorenim poljem ispresijecanim stazama što, križajući se i preplećući, vode u svim smjerovima“.

I zaista – ova sintagma dobro opisuje položaj u kojem se može naći čovjek koji nastoji da do određene mjere ovlada savremenim teatrološkim znanjima, dakle svi oni kojima ta znanja nisu cilj, već alatke koje su im potrebne da bi sa različitih pozicija pristupili pozorištu. Nekad nam se zaista čini da nas savremeni teorijski pristupi pozorištu – od onih ranijih, koji polaze od semiotike i strukturalizma, do onih novijih, koji se oslanjaju na studije kulture, qeer teorije, rodne i feminističke teorije, teorije performativnosti i izvedbene studije – sve više udaljavaju od onoga što nas zanima, i da se predmet teatrologije sve više umnogostručava i rastače. Kao da više ne uspijevamo da povežemo i obuhvatimo jednim pogledom različite teorijske pristupe koji nam se ponekad čine partikularni, nedovoljni, fokusirani samo na pojedine aspekte pozorišne umjetnosti i ubjedljivi samo ako sve druge aspekte izolujemo i zanemarimo, dakle sve dok pogled opet ne usmjerimo ka pozorištu i ne prizovemo svoje „autentično“ pozorišno iskustvo.

Teško je zamisliti pouzdaniji vodič kroz uzbudljivo i haotično područje savremene teatrologije od „Uvoda u suvremenu teatrologiju“. Onima koji budu čitali ovu knjigu može se čak dogoditi da osjete određeni trag dociranja. U uvodnom dijelu Senker kaže da su najsnažniji podsticaj za nastanak ove knjige dali studenti koji su na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pohađali teatrološke kolegije. Kada kažemo da je u ovoj knjizi uočljiv taj obrazovni kontekst nastanka ove knjige, to prije svega znači da je ovo jedna veoma pregledna i sistematična knjiga koja ne precjenjuje teorijsku pripremljenost čitalaca, koja osvjetljava ukupan teorijski kontekst i naprosto razložno, iscrpno i funkcionalno ide u susret čitaocu, njegovom intelektu i potrebi da sazna ono zbog čega se latio čitanja ove knjige.

S druge strane, ovo je i jedna veoma polemična knjiga. Takođe u uvodnom dijelu Senker iznosi svoje očekivanje da će ova knjiga podstaći razgovor i pisanje o pozorištu. I ova je njiga u tom smislu zaista ohrabrujuća. Ovdje se, naime, problematizuju upravo ona, takoreći zdravorazumska pitanja o pozorištu o kojima često razgovaramo i mislimo upravo povodom različitih savremenih teorijskih pristupa pozorištu. Ono što nam može zaista imponovati dok čitamo ovu knjigu jeste to da se nekim pristupima koji nam se nameću kao paradigmatični ovdje postavljaju ona ista pitanja koja „običan gledalac“, u različitim situacijama govorenja o pozorištu – ima potrebu da postavi. Mnogo je takvih primjera u ovoj knjizi, a ovdje možemo posebno izdvojiti poglavlje koje se bavi jednom od trenutno najuticajnijih i, čini se, najzbunjujućih  paradigmi – izvedbenim studijama. Na duhovit i razložan način autor Uvoda nam ovdje pomaže da razbistrimo pitanja koja nas muče, prije svega pitanje statusa teatrologije u kontekstu razvoja izvedbenih studija koje kao da postaju opšta disciplina koja „guta“ sve, uključujući i teatrologiju.

U uvodnom dijelu Senker naglašava da je „pitanje o predmetu kojim se bavi – središnje pitanje samoodređenja svake znanosti“, i da tim „začudnije djeluje što ga izbjegavaju postaviti autori i urednici dobrog dijela kazališnih leksikona i pojmovnika“. U ovoj knjizi izbjegavanja takvih pitanja nema. S druge strane, pozorište se ne zatvara u bilo kakvu pojmovnu ljušturu i ne odriče mu se pravo da izmakne svakoj definiciji.