TRIBINA O POZORIŠTU ZA DJECU I MLADE U CRNOJ GORI

Komentari ()

1. Petar Pejaković

   Umjetničko stvaralaštvo za djecu u Crnoj Gori je nerazvijeno. U tom kontekstu, pozorišna djelatnost čak pokazuje određenu vitalnost. Ipak, značaj pozorišta za djecu nije osviješćen i potencijali ovog vida stvaralaštva se presporo razvijaju. Uvijek me (negativno) fascinira činjenica da imamo državu na tlu Evrope, da je 21. vijek uzeo maha, a da u toj državi nema nijednog cjelovitog, posvećenog i profesionalnog pozorišta za djecu. Ne zvuči realno.

2. Davor Dragojević

   Pozorište za djecu i mlade, nažalost, u Crnoj Gori ne postoji! U Podgorici, u okviru Gradskog pozorišta postoje tri „ravnopravne“ scene – lutkarska, dječja dramska i večernja. Tako je na papiru, a u stvarnosti je sasvim drugačije – jedna lutkarska predstava u dvije godine i jedna dječja dramska godišnje. Premalo za jedan grad u kome živi 50 hiljada djece uzrasta do 13 godina. U ostalim gradovima nema ni toliko.

3. Dejan Đonović

   Da moj odgovor ne bi bio nijansiran ličnim emocijama i doživljajima, mislim da je bolje da umjesto toga iznesem nekoliko činjenica: U državi Crnoj Gori ne postoji ni jedno profesionalno pozorište za djecu i/ili mlade. Ako Gradsko pozorište doživljavamo kao pozorište za djecu i mlade, onda o tome koliko je ono važno kao, u tom slučaju, jedino profesionalno pozorište za djecu i mlade – govori žalostan podatak da je ova pozorišna kuća od svog osnivanja (1951. godine) podstanar i bez matične scene. Znači, položaj ovog pozorišta je jasan, to jest – nije važno. U državi Crnoj Gori ne postoji nijedno profesionalno lukarsko pozorište za djecu. Što će, takođe, reći – nije važno. U državi Crnoj Gori postoji jedan festival pozorišta za djecu u (Kotoru). Ali, uslovi u kojima radi ukazuje na to da – nije (toliko) važno. Ako ipak ne odolim da nijanse sive dodam ovoj slici, onda sam sklon da ocijenim da je i cjelokupno stvaralaštvo za djecu u prilično zapuštenom stanju. Valjda će da dođe na red, ali mora malo da se sačeka dok se stvaralaštvo za odrasle ne učini vidljivijim. Jer, u jednoj tvrdoj patrijahalnoj sredini, kakva je naša, djecom ćemo da se bavimo kad odrastu, a do tada treba da slušaju odrasle.

4. Ivana Mrvaljević

   Kultura za djecu i mlade, onakva kakva postoji u uređenim društvima, kod nas ne postoji, niti ona u crnogorskom društvu uživa status neophodnog segmenta odrastanja, obrazovanja i sazrijevanja sadašnjih i budućih građana. Pozorište za djecu egzistira kao dio repertoara samo jednog pozorišta u Crnoj Gori – nekada Pionirskog, potom Dječjeg, a danas Gradskog pozorišta Podgorica, koje je jedino pozorište koje se kotinuirano bavi pozorišnom produkcijom za djecu i mlade. Ovo pozorište je nekada imalo status kulturne institucije od značaja za državu, odnosno njen podmladak, i imalo obavezu da pokriva pozorišnom produkcijom namijenjenom najmlađima čitav prostor Crne Gore. Danas ono, kao Gradsko pozorište, ima lokalni značaj i samo željom određenih lokalnih kulturnih institucija iz pojedinih gradova i sopstvenim entuzijazmom i dalje ima najznačajniju ulogu u pozorišnom stvaralaštvu za djecu i mlade na cijelom prostoru Crne Gore. Međutim, objektivno ono niti ima tu obavezu niti su sva područja Crne Gore podjednako zainteresovana da svom podmlatku obezbijede pozorišnu kulturu kao važan segment opšteg obrazovanja. Pozorište za djecu i mlade egzistira i kroz povremene izlete i pokušaje ostalih lokalnih pozorišta, kao i tokom 10 dana trajanja Kotorskog festivala pozorišta za djecu. To su, nažalost, činjenice koje dokazuju koliko je ono marginalizovano. A ova vrsta pozorišta je veoma važna za razvoj društva. Nije zgoreg napomenuti koje su, prema vodećim evropskim stručnjacima teatarskog stvaralaštva za djecu i mlade, prednosti odlaska u pozorište: „Ono razbuđuje maštu, uči djecu ljudskoj motivaciji i psihologiji, ono je iskustvo za cijelu porodicu, zbližava ljude, razvija igru i socijane vještine, povezuje glavu sa srcem, ono je živo i podstiče aktivnost, odlično sredstvo za stvaranje saosjećanja, ne rijetko izlaže djecu pričama drugih kultura, istorijskih događaja i tradicija, pojačava dječju pismenost i na kraju samo u prostoru teatra neke nevjerovatne slike o kojima djeca maštaju oživljavaju iz tame. Dijete u pozorištu treba da se zabavi, iznenadi i angažovano uživa“.

5. Lidija Dedović

   Moj doživljaj konteksta pozorišta za djecu i mlade postoji samo koliko se prostire mašta ili utopija o idealnoj slici ove teme... jer pozorište za djecu i mlade ne postoji, osim velikog i divnog truda Gradskog pozorišta Podgorica da opstane u nemogućim i društveno okrutnim uslovima nemanja sopstvene zgrade. Decenije truda su dokazale da je ovakav teatar nužan, važan, uvijek potreban djeci, kao i mladima. Tako da je konkretna slika o teatru za djecu i mlade apstraktno bijelo platno, jedno ništa koje je umjetnost samo zato da bi samo sebe održavalo. Zamislimo Vladu ili bolnicu bez zgrade. Ukoliko oni mogu da postoje bez zgrade, onda može i pozorište za djecu i mlade. Ali – ne mogu. Zato i pozorište za djecu i mlade ne može, tj. ne bi smjelo da postoji bez svog doma. Čeka se decenijama useljenje, iako stareći u čekanju, maštom nadgrađuje sve besmislene praznine i obećanja. Ovo važi za sve gradove Crne Gore, dakle za svu Crnu Goru. Crna Gora nema pozorišta za djecu i mlade i vrijeme je za najvažnije poteze. Ovakvim zdanjima pobijeđuje se prolaznost.

6. Mirko Radonjić

   Postreferendumska Crna Gora je u neprestanoj borbi za ostvarenje/uspostavljanje svog kulturnog identiteta, ali – kao toliko drugih stvari – i ovo se radi na prečac, te pored tolike želje da imamo identitet, mi zapravo ne činimo ništa da bismo ga izgradili. To je evidentno upravo kad je kulturna briga o djeci i mladima u pitanju. Osim jedne pozorišne kuće i jednog festivala koji, uz sve svoje (vjerujem najplemenitije) napore, brojem premijera i programa ipak ne zadovoljavaju u dovoljnoj mjeri kulturne potrebe ove grupacije, pozorišna produkcija je okrenuta starijoj publici. Sad kad sam napisao ovu čuvenu sintagmu „kulturne potrebe“, razmišljam o tome kako mi – „kulturni radnici“ zapravo uzimamo te potrebe zdravo za gotovo, najčešće previđajući činjenicu da je njih potrebno razvijati. Kod razvoja smo zakazali. U tom smislu je pozorište za djecu u nešto boljem položaju, dok se adolescentima ne pruža skoro nikakav pozorišni sadržaj koji bi se direktno i nedvosmisleno ticao njih samih, te ukoliko nekim čudom nemaju izgrađen afinitet prema pozorištu, njihovo interesovanje se svodi na naslove iz lektire, ako su oni, kojim slučajem, obuhvaćeni repertoarom nekog od pozorišta. Pritom, ova krajnje poražavajuća slika se odnosi na djecu i mlade u Podgorici, a sama pomisao na to kako se pozorišno diše u drugim crnogorskim opštinama – izaziva mi stomačnu nelagodu.

7. Maja Todorović

   Kad god mogu i gdje god mogu ističem da je okretanje pažnje na djecu i mlade nužno, hitno i neminovno. Obrazovanje mladih je jedan od najvećih problema današnjice, a čini mi se da ga niko ne doživljava dovoljno bitnim. Posledice ćemo tek da osjetimo. Dokaz za to je moja generacija koja je odrastala 90-ih, u vrijeme kad su kič i šund doživjeli svoj „procvat“, zahvaljujući uglavnom televiziji kao dominantnom mediju koji je tada bio ono što je internet danas. A televizija nije imala ni pola moći koje ima internet. Obrazovanje koje više ne samo da kaska, nego svjetlosnim godinama kasni za sadržaja koje nudi internet – apsolutno ne može da parira internetu u formiranju svijesti pojedinca. Sistem vrijednosti ne postoji, a i ako postoji – mijenja se vrlo brzo, kao što se mijenja i tržiše. Tržište odlučuje i o sistemu vrijednosti jer živimo u potrošačkom društvu gdje je KUPI KUPI KUPI jedino što treba da ti se ucrta u mozak. U okviru takvog kapitalizmom istrošenog društva pozorište nema nimalo zavidan položaj. Većina ljudi (bar se nadam da je tako) koji rade u pozorištu stvaraju sa namjerom da postavljaju pitanja, da preispituju postojeće sisteme vrijednosti i pozivaju na dijalog u želji da pojedinca pokrenu na mišljenje i preispitivanje svijeta oko sebe i onoga što mu se servira, kao i na formiranje svojih stavova. To je danas  teže nego lansirati raketu u svemir. Značaj pozorišta je stoga ogroman, a položaj – nikakav. Pozorište je kao i cjelokupna kultura skrajnuto na margine, sistematski se uništava, jer savremenom društvu ne treba misleća jedinka. Ne govorim konkretno i samo o Crnoj Gori, mislim da je ta tendencija mnogo šira i da ona ne zaobilazi ni veće, ekonomski i kulturno razvijenije države. Kada kažem da ćemo tek osjetiti posljedice lošeg obrazovanja i nepostojećeg sistema vrijednosti, prije svega mislim na to da će većina tih ljudi biti u stanju samo da selektivno prepoznaju neke pojmove jer se služe Gugl znanjem, bez formirane svijesti i identiteta, i da će postati sjajne mase za manipulaciju. I dok kupoholičarsko društvo tome i teži, smatram da kultura i pozorište treba da stanu na drugu stranu. A za to nije dosta samo rad umjetnika. Potrebno je da se obrazovanje i kultura „vrate u život“, da mladi doživljavaju to kao dio „kul“ stvari, da im se približe i prilagode, da postanu utočište kreacije i misli.

   • Vaše viđenje sopstvene pozicije unutar teatarskog poretka uopšte, kao društvenog sporazuma između izvođača i publike, osnivača / finansijera i teatarskih činovnika, umjetnosti i uspjeha na blagajni?

8. Ivana Mrvaljević

   Iako je taj društveni sporazum kreiran iz najbolje namjere kako bi sve njegove karike bile obuhvaćene i zadovoljene, umjetnost – naročito ona koja ima toliko visoku društvenu odgovornost kao što je to pozorište za djecu i mlade, a koje pri tom ne posjeduje nikakvu sistemsku podršku – teško da se može mjeriti uspjehom na blagajni. To su ciljevi koje pred sebe mogu postaviti producentska komercijalna pozorišta. Visoka kultura, a ova vrsta teatra to jeste, nigdje na svijetu se ne mjeri tržišnim vrijednostima jer bi kao takva proizvodila programe instant vrijednosti i trajanja, a to nije njen cilj. Sopstvenu poziciju unutar tog teatarskog postupka doživljavam kao nepisano pravilo da u nedostatku jakih institucija kulture pojedinci moraju imati ogromnu svijest i odgovornost ukoliko se prihvate bavljenja teatrom za djecu i mlade. U cijelom regionu vidim samo pojedince koji su u stanju da razumiju teatar za djecu i mlade i koji se, uprkos svemu, njime bave. I prirodno – nisu svi jednako uspješni u tome. A djelatnost pojedinaca teško može pomjeriti ili ispraviti nakrivo postavljene prioritete. Dobri rezultati su tako najčešće stvar trenutka, određenog perioda, i teško da mogu ostati u nasljeđe. Ne postoji tradicija jer nije definisana kulturna politika. Zato smo stalno na početku, vječito u povoju.

9. Lidija Dedović

   Mislim da je položaj Kraljevskog teatra na Cetinju, teatra čijim estetskim planom rukovodim, sve bolji. Raste i razvija se publika, uvezuju se gradovi, sjeme novih segmenata nacionalnog i internacionalnog u estetici urodilo je plodom, pa sad kreće razvoj zajedno sa publikom tj. građanima Crne Gore. Teatar je najbolji građanski način za uspostavljanje boljeg društva: tome težimo, i publika prepoznaje sve navedeno kao važno. S obzirom da je Cetinje mali, divan grad, prijestonica, a Zetski dom prva državna ustanova kulture u istoriji Crne Gore, uvodi se prevoz građana iz crnogorskih gradova ka Cetinju i našim programima. Publika i to prihvata, i – zajedno guramo dalje. Važne nagrade za produkcije 2012., 2013., i 2014. godine su dodatni stimulans za prepoznavanje kvaliteta i rada našeg pozorišta. Došli smo do određene tačke sa koje nas svi mogu bolje vidjeti i tek sada kreće podvižnički rad, bez zaustavljanja.

10. Petar Pejaković

    Ne vidim se. Čini mi se da dosta radim, pa nemam vremena da sagledavam stvari. Što nije dobro. Trudim se da napravim dobru predstavu, dobar festival, dobru radionicu. Izbjegavam da podilazim bilo kojoj strani ovih sporazuma, a opet nastojim da ih sve imamo što više u igri. Moji profesionalni afiniteti ili pozorišni apetiti idu ka teatru koje je na samoj granici između stvarnosti i sebe sama. Bavim se dokumentarnim teatrom, tetrom kao terapijom, uličnim i angažovanim pozorištem, performansom, nevidljivim pozorištem i sl. Obično se ovakvi vidovi nazivaju svojevrsnim alternativnim pozorištem. Primjerenije je to posmatrati kao primjenjeno pozorište. U tom kontekstu doživljavam i svoj rad sa djecom i za djecu. Ovo je dosta široko polje djelovanja. U Crnoj Gori je taj prostor uglavnom neispunjen, a često i u povoju. To je situacija koja pruža puno mogućnosti, ali je i prepuna teškoća i odgovornosti.

11. Davor Dragojević

    Ja sam glumac u Gradskom (Dječijem) pozorištu 22 godine, jedini lutkarski reditelj u Crnoj Gori, osnivač i direktor Međunarodnog festivala lutkarstva Podgorica – Crna Gora. Skoro cijeli radni vijek proveo sam u radu sa djecom i za djecu. Još uvijek imam snage, volje i želje da ovaj posao i dalje radim s velikom ljubavlju i entuzijazmom.

12. Mirko Radonjić

    Nijesam siguran da li i koliko sam pozvan da odgovorim na ovo pitanje (ili na bilo koje drugo, uostalom) jer tek pozicioniram sebe unutar već postojećeg sistema. Ali recimo da postoji jedna uvrežena podjela pozorišnih produkcija na one koje odabirom teksta i rediteljsko-glumačkih sredstava jesu namijenjene široj publici, pa samim tim i profitu, i one koje ambicioznošću autorskog tima zapravo ciljaju umjetnost. Takvu podjelu smatram, u najmanju ruku, smiješnom. Naravno da u Crnoj Gori, međ' šesto i kusur hiljada stanovnika, pozorište mora biti dijelom subvencionirano. Ali rekao bih da nas to ne oslobađa odgovornosti. Štaviše, novac od kojeg u uslovima subvencioniranih pozorišta pravimo predstave je novac građana, čiji određeni dio u svojstvu publike na sve to još plaća kartu. Minimum koji možemo da im ponudimo jeste komunikacija. Jer nikakva „umjetnost“ ne može biti izgovor za nekomuniciranje djela; hermetičnost i autizam su dvije krajnje različite stvari. I mada je pojam ekonomske krize u međuvremenu postao izgovor za nerad, rekao bih da u ovom smislu jeste donio određeno otrežnjenje, i producentima i autorima. Ipak, kriza ne može i ne smije da bude izgovor kada je pozorište za djecu u pitanju, jer smo svjedoci toga da upravo ove produkcije mogu biti krajnje isplative: generacije brzo stasavaju, te dolaze nove, plus djeca mogu i vole da određene naslove gledaju i po nekoliko puta. Možda u ovoj činjenici i leži zamka bavljenja pozorištem za djecu, jer djeluje kao da su se producenti i autori uljuljkali umjesto da skupa pomjeramo sopstvene granice.

13. Dejan Đonović

    Radim posao koji volim. Nisam zadovoljan što nakon više od dvije decenije moram da i dalje budem podstanar. Ali, shvatio sam da glumci/glumice, ako nisu politički angažovani, u ovoj državi imaju male šanse da obezbijede sebi egzistenciju. Posebno ako radite u pozorištu za djecu. Jer, ono... nije važno.

14. Maja Todorović

    O svemu tome je nezahvalno govoriti, s obzirom da sam krenula od teze da je naš sistem vrijednosti tržišni, odnosno da se upravlja principima kupoprodaje. Umjetnici su oduvijek imali svoje mecene, a nisu se uvijek ni sve mecene razumjele u umjetnost išta dalje od površine. No ipak su omogućavale da nastaju neka od najvećih umjetničkih djela. Njihova satisfakcija nije uvijek bila katarza već, nerijetko, čista taština i želja za posjedovanjem nečeg „velikog“, a da sami nisu znali što je to „veliko“. Kako se umjetnost ne jede i ne oblači, jasno je da je mnogi doživljavaju kao bacanje para, te je mecenstvo danas izumrlo uglavnom, ali je država na sebe uzela to breme izdržavanja. I to sa sobom nosi brojne probleme, ali i dalje omogućava da se stvaraju i neka umjetnička djela. Problem, po meni, nije uvijek u finansiraju, nego da citiram Ratka Đurovića: „mala bara puna krokodila“. I pozorište je postalo kao i sve državne institucije: vrti se isti krug ljudi koji rade i koji su se „ustoličili“ nerijetko bez velikog talenta, pa njihova velika djela nesrećna publika mora da trpi. Srećom ima i talenata. Moja uloga u tome? Nema je. Mlad pisac je osuđen na par konkursa i nadu da će ga neko od svih ljudi kojima je poslao tekst na kraju pročitati. Divno je dok ima onih koji pročitaju.

    • Da li mislite da bi, uslijed evidentno malog broja pozorišnih produkcija namijenjenih djeci i mladima u Crnoj Gori, bila primjerena odluka osnivača da se sva postojeća pozorišta podstaknu ili čak obavežu da imaju barem jednu pozorišnu produkciju posvećenu djeci ili mladima u sezoni? 

15. Mirko Radonjić

    Ah, da li bi trebalo? Da, trebalo bi. Zašto nije tako – to treba pitati čelne ljude. Mada, evo, moguće je da se stvari mijenjaju. Ne da sebe tapšem po ramenu, ali poziv Zetskog doma sa Cetinja da tamo radim naslov za djecu je na tragu upravo ove ideje.

16. Lidija Dedović

    Slažem se i upravo smo u Zetskom domu pokrenuli dječju scenu, pa ćemo već u aprilu imati prvu premijeru: “Ivicu i Maricu”, u režiji Mirka Radonjića. Ne znam koliko je pametno primoravati ili obavezivati kuće da imaju produkciju za djecu i odrasle, jer to bi trebalo da se podrazumijeva, kao što se podrazumijeva da je san važan za razvoj djeteta ili voda za ukupan život čovječanstva. Ako nema produkcije za djecu i mlade, onda je teatar suv, pragmatičan, samodovoljan. Djeca su mladi, mladi su stari, stari su djeca, djeca su mali ljudi, sve je u životu obuhvatno i jednostavno. Ljudi neznanjem i lijenošću komplikuju i preskaču rupe. Djeca i mladi su motori čovječanstva, tako treba da bude i u teatru. Mi to činimo uvodeći dječju scenu i scenu Generacija. Jednostavno.

17. Maja Todorović

    Da, ukoliko to znači da će se i nešto uraditi po pitanju svrhe i namjene te produkcije. Ništa od toga nema smisla ako nema publike. A da bi bilo publike, mora da postoji svijest o značaju pozorišta i mogućnostima koje ono pruža. A da bi bilo te svijesti, opet mora da postoji obrazovanje pojedinca koje mu pozorište nudi kao jednu od opcija, kao jedan put ka istraživanju svijeta. Dakle, vraćamo se opet na temu od prije.

18. Dejan Đonović

    Mislim da oni koji kažu da se bave pozorištem i kažu da intenzivno razmišljaju o njegovoj budućnosti i razvoju ne bi trebalo da čekaju da ih neko podstakne ili obaveže. Dovoljno je samo da počnu da rade. Zar piše u nekom statutu da je, na primjer, nacionalnom teatru zabranjeno da postavi na scenu neki dramski tekst za djecu. I to je baština. Ali, sjećam se da je neko, u vrijeme kada je zgrada CNP bila ganjc nova, rekao: „Ovdje se neće igrati predstave za djecu. Nagrdili bi nam sjedišta“. Šta to znači? Možda nisam u toku? Zar i djeca nisu „narod“? I za koga se čuvaju sjedišta? Elitu? Nažalost, moram da konstatujem da se ni Gradskom pozorištu ne otvaraju vrata „Velikog pozorišta“. Kao da je neko postavio granicu sredinom Bokeške ulice, a Šengen ukinut. Tako mala zemlja, a tako velika sujeta.

19. Ivana Mrvaljević

    Nisam sigurna da je to rješenje. Mišljenja sam da bi bilo važnije stvoriti teatar koji će biti namijenjen isključivo djeci i mladima i repertoarski se profilisati pozorišnim produkcijama dramske i lutkarske scene za djecu, kao i repertoara namijenjenog mladima (najosjetljivijim dijelom pozorišne publike - tinejdžerima). Dakle, nedvosmisleno nam je potreban nacionalni teatar za djecu i mlade koji će imati obavezu da kvalitetno stvara i „pokriva“ cijeli prostor. Koliko god ova ideja zvuči pomalo centralizovano, mi smo mala zemlja koja, kao i svaki mali prostor, traži da stvari budu postavljene na određeno mjesto u skladu sa dobrom organizacijom u svakom smislu. Mi smo i ekonomski siromašna zemlja, a svaka siromašna zajednica mora ciljano i pametno koristiti sredstva, a nikako ih rasipati.

20. Petar Pejaković

    To je samo jedan od načina. I nije ni to dovoljno. Potrebno je (ponovo) ustanoviti republički konkurs za stvaralaštvo za djecu i mlade. Treba stvoriti mehanizme za subvencionisanje ove vrste stvaralaštva. Na relaciji Ministarstvo kulture - Minstrastvo prosvjete trebalo bi doći do nekog sporazuma koji bi stvorio uslove za razvoj profesionalnog umjetničkog stvaralaštva za djecu. Moralo bi se raditi i na drugim modelim umijetničkog obrazovanja, od osnovnog do visokoškolskog.

21. Davor Dragojević

    Ne, mislim da bi takva odluka bila pogrešna. Nekim glumcima je ispod časti da igraju za djecu (osim ako igraju u drugom pozorištu za honorar), tako da bi predstave u kojima bi morali da igraju „na silu“ već u startu bile osuđene na propast. Mislim da bi trebalo osnovati državno pozorište za djecu i mlade, gdje bi postojala zajednička administracija i dvije potpuno odvojene scene – lutkarska i dramska. To pozorište bi bilo u obavezi da, u saradnji sa lokalnim centrima za kulturu i Ministarstvom kulture, svoje predstave izvodi na scenama svih crnogorskih opština.

    • Možete li načelno obrazložiti Vaše kriterijume za odabir tema/tekstova/saradnika pri produkciji ili kreaciji predstava za djecu/mlade?

22. Petar Pejaković

    Imam namjeru da izaberem tekstove i teme koje se tiču onih kojima su namjenjeni. I da se mene tiču. Ipak, to nije u mjeri u kojoj bih želio. Da bih mogao nešto da radim, moram da znam i kako. Ako nemam odgovor na to, ne počinjem više da radim. Uostalom, u idealnom smislu to je upravo pitanje istinskog jedinstva šta i kako, odnosno sadržaja i forme. I to je ključno pitanje. Kada kažem “tiču”, tada mnogo više mislim na socijalno nego na psihološko “ticanje”. Ta socijalna empatija je, valjda, mnogo prisutniji dio mene, nego pojedinačna, psihološka. Postoji velika okoštalost i konzervativnost kada je u pitanju izbor tema i sadržaja za pozorište za djecu, sa jedne strane. Sa druge strane, opasnost prijeti i od pukog formalizma, posebno u oblasti stvaralaštva za najmlađe. I sam se nosim sa tim problemima, sa više ili manje uspjeha. Što se saradnika tiče, potvrdilo se kao veoma važno da svi koji treba da rade profesionalno za djecu osim profesionalnih kvaliteta treba da budu oslobođeni najrazličitijih predrasuda i predubijeđenja prema ovoj vrsti posla. Takođe, moraju biti djeca, na određen način.

23. Mirko Radonjić

    Valjda je odabir isti kao kad je u pitanju i večernja scena – tema o kojoj autor osjeća da ima što da kaže, tj. njena aktuelnost u datom trenutku.

24. Ivana Mrvaljević

    Rukovodim se izborom prije svega što kvalitetnijeg dramskog predloška koji tretira temu važnu u opštem obrazovanju određenog uzrasta. Potom biram i predlažem saradnika (reditelja) koji je stručnjak u određenoj vrsti teatra namijenjenog djeci i mladima. On potom bira svoj autorski tim ( scenografa, kostimografa, kreatora lutaka, kompozitora....) i pravi glumačku podjelu za koju smatra da će najbolje u skladu sa početnom idejom iznijeti određenu temu koju tretiramo. Ukoliko za dramski predložak biramo neku od poznatih bajki, trudim se da odaberem saradnike koji će je, prije svega u sadržini, postaviti na način blizak današnjim generacijama djece i mladih ljudi.

25. Davor Dragojević

    Kada govorimo o kriterijumima za odabir tema i tekstova, treba prvo da znamo za koji uzrast radimo predstavu. Ja bih rekao da postoji četiri uzrastne kategorije. Prva – djeca predškolskog i nižeg školskog uzrasta (do drugog razreda).To su djeca koja tek počinju da dolaze u pozorište. Mislim da je za taj uzrast najbolje da se rade lutkarske predstave u kojima se jasno razlikuju dobri i loši likovi – „Vuk i jarići“, “Crvenkapa“... Druga uzrasna kategorija su djeca od trećeg do šestog razreda. Za taj uzrast najbolje je raditi tekstove u kojima su teme ljubav, prijateljstvo, sloboda i sl., bilo kao lutkarske ili dramske predstave. Treća uzrasna kategorija su djeca, učenici sedmog, osmog i devetog razreda. Veoma osjetljiva kategorija, za koju se radi najmanje. Djeca tog uzrasta rjeđe idu u pozorište, ali sam sasvim siguran da bi mjuziklima i spektaklima poput Jagoševog „Čarobnjaka iz Oza“ tu djecu ponovo vratili u pozorište. I četvrta uzrasna kategorija su srednjoškolci. To je publika za koju treba da pravimo komedije – vodvilje, parodije... Naravno, mislim na savremene teme i autore.

26. Lidija Dedović

    Radila sam jednu predstavu – “Dobro drvo” za Gradsko pozoriste, koja je za djecu (mada mislim da je i za roditelje). Glavni kriterijum je tema, tj. sadržaj koji treba da bude važan, da nosi neki gorući problem, što bismo rekli žarište koje se kroz predstavu sa publikom razriješava, tumači, liječi. Izbor teksta i teme, kako za djecu tako i za odrasle, najvažniji je preduslov za ozbiljno, posvećeno, stvaralačko i edukativno pozorište. Uz tekst, brižljiv odabir glumaca i saradnika čini organizam predstave jakim. Ali, bez dobre priče, bez jakog sadržaja, i najbolji glumci, reditelji i saradnici se osjećaju zakinuto.

27. Maja Todorović

    Mislim da kriterijumi nisu nešto što imam na umu kad krenem da radim. Rijetko u pisanju polazim od teza, niti volim tu vrstu upiranja prstom. Uglavnom krećem od emocija, od nečeg iz svijeta oko mene što me duboko dirne. Iz toga razvijam ideju, a onda pronalazim način na koji je najbolje da se ona provede u djelo. I to je isti proces bez obzira da li pišem za djecu ili odrasle, pošto ne mislim da djeci treba bilo šta da se crta ili „gura pod nos“ da bi shvatili. To je ono što mi najviše smeta u nekim predstavama za djecu: banalizacija i bukvalizacija sa poukom na kraju koja je na nivou opšteg mjesta. Isto je i sa temama. Naravno treba da se tretiraju određene teme koje će njih najviše interesovati, ali to ne znači da u svaku predstavu za tinejdžere treba da gurnemo seks, alkohol i narkomaniju i da smatramo da smo pokrili sve probleme jednog tinejdžera. Isto je i sa mlađom publikom. Djeca jako dobro razumiju pokrete, igru i ne mora uvijek sve da se verbalizuje. Takođe, osjete nepogrešivo glumačku energiju i mnogo su zahtjevnija publika. Ne trpe odrađivanje, šmiranje i dosadu. Zato smatram da pozorište koje se obraća djeci i mladima nužno mora da prati i njihove ostale sfere života, da ne bude zastarjelo, da ne bude banalno i tutorijalno. Ono mora da bude svojevrsno polje za njihova dalja istraživanja, preispitivanja svijeta oko sebe, postojećih načela i sistema, prostor gdje će osvještavati svoje emocije, gdje će naučiti da misle i prihvataju različitosti.

28. Dejan Đonović

    Mogu, ali neću. To će neko drugi. A ja ću onda kad postanem upravnik. (Ali nadam se da neću morati).

    • Koliko i kako se realnost i svakodnevica današnje djece i mladih, a time i oni sami, razlikuju od Vaše generacije i stvarnosti koju je ona živjela? Da li i kako uvažavate ove razlike pri produkciji/kreaciji pozorišta za dječiju i mladu publiku?

29. Ivana Mrvaljević

    Današnja djeca žive u konzumerističkom svijetu opsjednutom sticanjem i materijalnim, gdje je dominantan uticaj medija i interneta. Vrlo lukavo estrada se uvukla u njihove živote, pa je uvažavanje te činjenice neophodno. Smatram da prvo roditelji, vaspitači i nastavnici moraju odigrati ulogu njihovog usmjeravanja ka pravim vrijednostima, a da je pozorište nadgradnja, kao i da ono ne može, i da u ovakvim okolnostima nema snagu da ispravi nakrivo postavljen sistem vrijednosti. To ne znači da ka tome nije usmjerena naša misija.

30. Davor Dragojević

    Ogromna je razlika u okolnostima u kojima je rasla moja generacije i generacija današnje djece. Međutim, kako tada, tako i danas – djeca vole pozorište. Savremena sredstva komunikacije omogućavaju djeci i mladima pristup ogromnom broju informacija iz svih oblasti, ali koliko god da je tehnika napredovala, predstavu mogu da vide i dožive samo u pozorištu. U tom smislu mislim da ne postoji razlika.

31. Dejan Đonović

    Realnost se preselila u virtuelnu zonu. Oči su nam pune raznoraznih iluzija. Smanjena moć mašte. Povećana moć reklame. Zabava i samo zabava. U istoriji će ovo vrijeme genijalnih tehnoloških rješenja da bude u duhovnom smislu označeno kao dekadentni period civilizacije. Ali, to ne znači da se treba predati i otvoriti oči, a zatvoriti sva ostala čula. Jedini način je da „ako ne možeš da ih pobijediš, onda im se pridruži“, tj. treba se poslužiti i ne bježati od tehnologije, jer ona je interesantna djeci. Oni su manje više svi naoružani mobilnim telefonima i kompjuterima. Koristiti se (u određenoj mjeri) novim tehnologijama u korist umanjenja njene moći i podizanja nivoa svijesti i ljubavi prema realnom životu.

32. Lidija Dedović

    Ogromne su razlike, ali ima i sličnosti. Tehnologija je pojela igru, i to je najveći neprijatelj zdravog odrastanja, prirodnog toka samoodgoja, da ne budem napadna i kažem – i odgoja roditelja, ako za nas nije kasno...? Mi smo bili djeca bez kompjutera, mobilnih telefona, nismo nosili novce u školu, niti smo buljili u ekrane raznih aparata. Naše djetinjstvo i odrastanja su bili samo igra, škola, sport, hor, ritmika, mi smo djeca Majskih smotri i kolektivnog duha…djeca prirode, dvorišta, parkova, brda, planina, ekskurzija...slobode koja nije bila okovana tehnologijom,već igrom i maštom. Kao roditelj, ali i kao reditelj, sa svojom djecom i prijateljima živim i dalje ovakav život, pa uz trud ipak imamo kompjutere i igrice samo vikendom...to je uspjeh. Zabrane su kontraproduktivne, ali dogovori kuću grade. Sličnost našeg i sadašnjeg odrastanja je u radoznalosti, ljubavi, živosti i ljepoti djece, ali ona se treba uporno, više nego nekada, usmjeravati u poželjnim i zdravim pravcima. Jedan od njih je i teatar.

33. Petar Pejaković

    Teško je cjelovito odgovoriti na ovo pitanje. Mislim da su se globalne, a i lokalne promjene u posljednjih 30 godina dešavale intenzivnije i brže, nego što je to uobičajeno u razvoju društva. To je utisak, ali snažan. Posljedice su mnogostruke, a čini mi se da su veoma primjetne kada su u pitanju djeca i mladi, odrastanje, vaspitanje, formiranje, djetinjstvo i drugi slični fenomeni. Moja prednost je što sa djecom i mladima provodim najveći dio svojeg vremena, i privatno i profesionalno. Veoma intenzivno i opipljivo primjećujem te razlike. Došlo je do promjene perceptivnosti, do promjena u pokretljivosti, u verbalnoj sferi i komunikativnosti, u sferi pragmatičnosti, do promjena sistema vrijednosti itd. Mislim da uspijevam da tretiram ove promjene kada kreiram za djecu i sa njima. Ne u dovoljnoj mjeri, ali sa tendencijom da se kvalitetne promjene prenesu i na nas starije.

34. Maja Todorović

    Razlikuju se samom činjenicom da je mali dio moje generacije imao kompjuter već u osnovnoj školi. A i ako jeste, internet definitivno nije bio ono što je danas. Čekanje dial up konekcije bi rezultovalo tim da ipak odemo napolje i ne gubimo vrijeme slušajući to krčanje. Devedesete su imale svoje „ludilo“ u drugim oblicima. I kao što sam već napomenula, mislim da od tad kreće jedan sunovrat u sistemu vrijednosti. Moja generacija je izrasla u parti manijake, izgubljenih identiteta, bez integriteta, zbunjena ostacima socijalizma i tranzicijom u kapitalizam. „Odrasli“ su se bavili ratovima, protestima, podjelama država, firmi, zemlje, kuća... Obrazovanje je ostalo u socijalizmu, a oko nas se svijet mijanjao. Mi smo i dalje čitali o slavnim partizanima i borbi za otadžbinu koja nam se u tom trenutku rušila pred očima. Današnje generacije mladih imaju svijest o tim 90-im kao nečemu veselom, pa su vrlo popularne žurke „vesele 90-te“. To ukazuje opet na problem obrazovanja i vaspitanja, pošto ih očigledno niko nije uputio na ne baš tako vesele činjenice. Nadolazeće generacije su hi-tech ljudi. Tehnika je postala neodvojiva od čovjeka i to nije nužno ni dobro ni loše. Problem je što se nekontrolisana upotreba svega, pa i tehnike, obično ne završava srećno. Tu podrazumjevam svođenje komunikacije na sms poruke i društvene mreže uz skraćenice i emotikone, koje postaju degradacija jezika. Mi smo od predaka koji su se sporazumijevali malim fondom riječi i znakova stigli do razvijenih jezika, a sad se očigledno vraćamo unazad. Problem socijalizacije i fizičkog kontakta, otuđenja i usamljenosti su samo neki, i već uveliko postoje. Prate ih odmah i problemi u raskoraku mogućnosti i želja, koji nužno vodi ka depresiji i agresiji. Zahvaljujući medijima, danas se svakodnevno rađaju „zvijezde“ koje traju na nivou senzacije po nekoliko dana ili mjeseci. Informacije brzo teku, narod je gladan senzacionalizma i šoka, i hoće još. Zato smišljamo nove senzacije, nove šokove, nove rijalitije, nove talent šouove. Gajimo generaciju koja mentalno zakržljava jer se obrazuje na nivou instant činjenica, bez savladavanja procesa mišljenja, dok joj se sa svih strana serviraju poruke kupi, skini se, gledaj, uspjeh, slava, novac. Plaši me generacija koja tone u senzacionalizam, u voajerizam i površnost. Mislim da je situacija alarmantna i ukoliko ne učinimo nešto da zaustavimo to, Orvel će biti blaža verzija onoga što nas čeka.

35. Mirko Radonjić

    Imam nešto malo iskustva u radu sa srednjoškolcima i kada sam se pripremao za radioničarski rad sa njima, imao sam određeni tematski okvir unutar kojeg sam htio da istražujemo, a koji je velikim dijelom počivao na mojim sjećanjima vezanim za adolescenciju. Naravno da određena konstanta postoji, ali me je suštinski zabezeknulo koliko sam zapravo star, odnosno koliki je jaz između moje tadašnje percepcije određenih fenomena i njihove danas. Čini mi se da je tu lako zapasti u zamku nostalgije koja nas dalje navlači na „u moje vrijeme...“ percepciju stvari, koja onda autora određuje da se postavi superiorno u odnosu na svoju ciljnu grupu. Ako ne shvatamo da svako vrijeme nosi svoje kvalitete, ma kako suludo-virtuelno bilo (pritom ne govorim o trendovima), onda ne zaslužujemo da se bavimo teatrom, naročito ne za djecu i mlade.

    • Tabu-teme u pozorištu za djecu i mlade, odnosno, smatrate li da postoje određene teme kojima pozorište za djecu i mlade ne treba da se bavi (koje i zašto)?

36. Davor Dragojević

    Moje mišljenje je da je smrt tema kojom ne treba da se bavi pozorište za djecu i mlade. Postoje drugi načini, drugi mediji, da se djeci ta tema približi.

37. Lidija Dedović

    Tabu-teme su, mislim, polako iščezle: u vrijeme novih tehnologija djeci i mladima su isuviše dostupne sve teme. Dostupne su im video igrice sa nasiljem kao izazovom. Svaki problem je postao dječji problem! To nije dobro, ali je dobro baviti se tom temom u teatru: zašto djeci i mladima više ništa nije tabu-tema.

38. Dejan Đonović

    Ako vam dijete postavi neko neprijatno/nezgodno pitanje, kao što je na primjer – smrt, ne možete se ponašati da ga niste čuli. Svakako treba smisliti kako mu saopštiti istinu, a da ona ne proizvede haos u mladoj glavi. Savremeno pozorište se bavi obradom tabu tema i zastupa se gledište da istinu treba reći. Teme smrti, seksa, bolesti... svuda su oko nas. Ako se mi ne bavimo njima, baviće se (i bavi se) neko drugi, kome je više stalo do profita nego do mentalnog zdravlja budućeg odraslog, koji ima zakonsko pravo da mijenja svijet. Mislim da pozorište treba da govori istinu, ali pozorišna, kao i umjetnost uopšte mora da teži da je estetizuje.

39. Petar Pejaković

    Postojanje tabua u različitim sferama života je značajan problem koji se često prenebregava. U kontekstu vaspitanja i odnosa prema djeci je i te kako prisutan i ima nesagledive negativne posljedice. Ne postoje tabu-teme za djecu i mlade. Pitanje je samo načina na koji im pristupamo i smisla koji želimo da postignemo njihovim otvaranjem. Jedna od ključnih dimenzija je nivo razumijevanja određene teme ili fenomena. Moramo da tačno pronađemo taj nivo i da njime ne podilazimo (podbacujemo) ili prevazilazimo (prebacujemo) one kojima se obraćamo. Uostalom, ovaj problem je sveprisutan i u pozorišnom stvaralaštvu za odrasle.

40. Mirko Radonjić

    Mišljenja sam da ni u jednoj vrsti pozorišta ne smiju da postoje tabui. U odnosu na publiku, uzrast i podneblje, određenoj temi prići ćemo na određeni način, tj. zrelo dozirati odgovor. Ali svako pitanje je legitimno i treba da bude postavljeno. Nisam siguran koliko današnji stvaraoci za djecu to uviđaju. Svjedoci smo situacija da se određeni sadržaji u literaturi za djecu koji svojim kvalitetom opstaju decenijama i vjekovima, upravo danas – kada smo utopljeni u slobode kao u svojevrstan formaldehid – modifikuju i cenzurišu, zbog sadržaja koji se smatra nepodesnim ili politički nekorektnim; maltene sve bajke koje danas čitamo djeci su već u svom prerađenom, tj. razvodnjenom obliku. Nijesam siguran što ovaj isuviše zaštitnički odnos treba da nauči djecu. Kako da ih naučimo da se nose sa realnošću ako i samu fantaziju simuliramo?

41. Ivana Mrvaljević

    Mislim da ono može imati svu slobodu u izboru tema, s tim da način kojim se obraća publici mora biti delikatan i suptilan.

42. Maja Todorović

    Ne volim da se ograničavam temama, za mene u pozorištu nisu bitne teme, nego pitanja koja se postavljaju i emocije koje se izazivaju. Nijedno klasično  djelo nije veliko zbog teme kojom se bavi nego pitanja koje postavlja. Kao što sam već napomenula, ne volim banalizaciju, plakatske poruke, lažni idealizam i jednoumlje.  Teme zato mogu da variraju, sa njima može da se poigrava, sve dok se pronalazi kopča sa stvarnošću. 

    • Možete li prokomentarisati sledeće izjave relevantnih kreatora pozorišta za djecu i mlade: „Dječiji život nije šetnja rajskim povrtnjakom. Može biti pakao - ne žele li se djeca u pozorištu varati, onda pakao valja dovesti na pozornicu.“ (Wolfgang Schneider, „Kazalište za djecu - aspekti diskusije, utisci iz Europe, modeli za budućnost“) ; „U mom pozorištu nitko neće da umre! Pa onda kad i umre, onda će doći dobra vila i oživjet će ga!“ (Branko Milićević Kockica, izjava sa tribine, citirano prema: „Društvena odgovornost kazališta za djecu i lutkarskog kazališta“, zbornik stručnog skupa)? 

43. Petar Pejaković

    Treba se samo sjetiti prvih verzija zabilježenih bajki braće Grim, ili većine Andersenovog opusa. Tu se nalazi enormna količina surovosti, zla, grijehova, mraka, nesreće, tuge i beznađa. Pipi Duga Čarapa nema roditelje i živi sama, a prijete joj razne opasnosti. Moglija su podigle divlje životinje u džungli. Hajdi se svi odriču. Da ne pominjemo Dikensenove junake, ili Malog Princa. Istorija književnosti za djecu je, na izvjestan način, istorija nesreća. Djeca su u davnijim vremenima bila eksplicitno ugroženija, a i trebalo ih je preventivno zaplašiti. Djeci treba pružiti istinu. Da li pričamo o ružnoći i bijedi, ili ljepoti i blagostanju, svejedno je. Pitanje je koliko je to istinito, kako i koje istine razotkrivamo. Stvari ne treba uljepšavati ili poružnjavati. Dobro je da se djeca i u pozorištu suoče što otvorenije sa što više različitih tema. Vašno je kako pristupamo tim temama, kako ih obrađujemo i koliko toga djeca mogu da pojme. Dilema postoji u smislu da umjetnost po svojoj suštini nosi određenu subverzivnost, a da bi umjetnost za djecu, pa onda i pozorište, trebalo da nedvosmisleno uliva nadu. Doživljavam ovo kao izazov i mislim da je moguće imati obje intencije u kvalitetnoj predstavi. Ne znači da pozorište koje se bavi "tamnom stranom mjeseca" gura djecu negdje gdje ne treba, kao ni da samo vesela i bezbrižna predstvava prikriva stvarnost i istinu. "Za djecu treba raditi kao i za odrasle, samo malo bolje."

44. Maja Todorović

    Nekako sam mnogo bliža Šnajderu. Ja sam za dovođenje pakla na pozornicu. Naravno i taj pakao ne treba da bude samo ređanje katastrofa već suočavanje sa svijetom oko sebe, prihvatanje i želja za mijenjanjem. Dobre vile su odavno umrle, ali nije i strah od smrti. Strah od starosti i strah od smrti su mnogo veliki i bitni problemi da bismo prepustili rešavanje zamahu čarobnog štapića.

45. Mirko Radonjić

    Lično mi je bliža Šnajderova sentenca. Želim da dobronamjerno vjerujem kako je izjava g-dina Milićevića samo poziv na to da se djeci kroz stvaralaštvo pruže nada i utjeha, a ne poziv na laž.

46. Ivana Mrvaljević

    Mišljenja sam da pakao u integralnom obliku ne treba postavljati na scenu jer bi kao takav mogao zauvijek uplašiti i otjerati publiku koja je vrlo osjetljiva, a mi imamo nadu da će ona teatar doživljavati kao svoj dom, a nipošto bježati od njega. Nije to stvar varanja nego želja i mogućnosti da se istina može izreći i na lijep način. Drugi stav smatram banalnim i vrlo omalovažavajućim za ciljnu grupu. Istina bi mogla biti negdje na sredini.

47. Dejan Đonović

    Život nije šetnja rajskim povrtnjakom. Slažem se. Ali ni na paklu ne treba insistirati. Istinu nemojte kriti, ali nadu ne smijete oduzimati. Niti imate na to pravo.

48. Lidija Dedović

    Što se tiče pakla, gdje je pakao, tu je i raj, i obrnuto. Djeca trebaju pozorište, pozorište treba djecu. Ukoliko sve pogledamo kao sadrživu cjelinu punu suprotnosti, bogatstva i siromaštva, ljubavi i mržnje, mladosti i starosti, raja i pakla, onda će nam lakše biti da ne budemo determinisani kategorijama. Djeca su jednostavni mali ljudi, a ljudi komplikuju jednostavnost dječije svijesti definicijama. Treba hraniti djecu kulturom kroz važne teme, nezavisno koju težinu ili lakoću imale, važno je da su teme jake, zdrave, edukativne, da razjašnjavaju probleme, ili makar upućuju na njih. Jednostavno, u pozorištu za djecu i mlade treba gasiti požare koje odrasli svjesno ili nesvjesno pale... Nove generacije su uvijek djeca.

49. Davor Dragojević

    Oduvijek sam bio oduševljen radom Branka Milićevića, pa se i sa ovom njegovom izjavom u potpunosti slažem. Tekstovi koje je pisao za pozorište su fenomenalni, a predstave koje su rađene u pozorištancu „Puž“ upravo po mjeri dječije publike. I ne mislim da djecu u pozorištu varamo ako im kažemo da u životu postoje lijepe stvari. Pakao mi svakako nije za scenu i dječiju publiku.

    • Vaš odnos prema u zapadnoevropskom teatru za djecu i mlade preovlađujućem stavu da je upravo pozorište za dječiju i mladu publiku najpogodniji prostor za najradikalnije umjetničke eksperimente, prethodnica svakih „novih pozorišnih tendencija“? Takođe, kakav je Vaš stav prema drugoj krajnosti, odnosno mnogobrojnim predstavama za djecu i mlade koje su savremene samo formalno, to jeste u kojima je prisutna prevlast formalno atraktivnih postupaka nauštrb smisla? 

50. Lidija Dedović

    Sasvim se slažem da u teatrima za djecu i mlade leži mogućnost za najradikalnije poduhvate. Naravno onda da sam protiv plitkog, samozabavnog i površno tretiranog pristupa današnjem teatru za djecu i mlade. Promjena je nužan preduslov za progres ka najkvalitetnijim idejama i razvoju i edukaciji ovog važnog dijela čovječanstva.

51. Dejan Đonović

    Ja sam protiv jeftine zabave. Danas se zabava ogrne plaštom spektakla i sve to tako spakovano svojom aktraktivnošću lako zavede prosječnog gledaoca. Već su generacije i generacije djece u velikoj mjeri pripremljene da sutra budu dobri potrošači i još bolji podanici. Ne vjerujem da je kapitalizam sistem koji će da teži da životu da pravi smisao. Privatnom sektoru uvijek je na prvom mjestu zarada, a na drugom mjestu profit. Ako je i uključen u finansiranje pozorišta (predstave), apsolutno ne smije da ima uticaj na repertoar.

52. Ivana Mrvaljević

    Eksperiment u svakoj vrsti teatra je neophodan. Ali da bi se on dogodio, potrebno je da pozorišta imaju nezavisan ekonomski status. A svjedoci smo da je teatar za djecu i mlade na našim prostorima neprestano u strahu od opstajanja i doveden u situaciju da ziheraški djeluje sa već oprobanim, nerijetko bajatim rješenjima. „Novi vjetar“ je neophodan ali isključivo ako je promišljen, ako ima zdrave motive. Nasuprot tome, imamo predstave koje formalno pokušavaju biti inovativne, ali samo nekom suludom, radikalnom i nepromišljenom, nasilno atraktivnom ili čak šokantnom formom. U teatru se mora poći od teme i ideje, nikada se ne smije zaboraviti na emociju koju određena predstava treba da proizvede, a forma dolazi na kraju. Mada se ovdje sa takvim predstavama više srijećemo u teatru namijenjenom odraslima. U suštini kod nas je teatar za djecu ziheraški iako s vremena na vrijeme zabljesne i nešto što, poput predstave „Kinez“, pripada „novoj pozorišnoj tendenciji“ promišljenog pristupa. Da bi bilo još više bljeskova i da bi jednom konstantno birali da promišljeno i inovativno pristupamo pozorištu za djecu i mlade potrebno je da postoji kvantitativno veći broj stručnjaka koji žele njime da se bave iz svih potrebnih, a ne samo i jedino iz ekonomskih razloga. Jako je važno i potrebno definisati zvanični koncept kulture za djecu i mlade i ponašati se u skladu sa njim. Važno je i da obrazovne institucije zauzmu aktivniji savremeni stav prema teatarskoj umjetnost, i da takav zahtijevaju i od pozorišta.

53. Petar Pejaković

    Djeca su sklonija da reaguju na puke (fizičke) senzacije i to onda lako vodi u senzacinalizam, formalizam, ispraznu atraktivnost. Naravno da to nije dobro i da je to svojevrsna prevara. Nisam siguran da je pozorište za djecu i mlade idealan prostor za radikalne umjetničke eksperimente. Ne bježim od toga, naprotiv. Djeca su u veoma određenom smislu otovorenija i sklonija ka drugačijim, novim i oneobičenim stvarima. To je u njihovoj prirodi. Kako se formiramo, stičemo sve više stavova i predumišljaja, a često su to predrasude i umišljaji. Djeca su čistija, u smislu da nisu stigla još u velikoj mjeri da se uprljaju. Mada, to ide veoma brzo. Taj prostor čistote treba braniti, čuvati i pročišćavati. Čistotu kao prostor mišljenja, maštanja, etike, ljepote. To je veliki radikalizam i za taj eksperiment se predano zalažem.

54. Davor Dragojević

    Ako je jaka dramaturgija, a mislim da je to najbitnije, eksperimenti u estetskom, tehnološkom ili bilo kojem drugom smislu su potpuno opravdani. Savremeni scenski izraz može samo da uspostavi bolju konekciju sa najmlađom publikom.

55. Maja Todorović

    Iako se trudim da ne budem isključiva i vjerujem da treba da postoji raznolikost, po meni forma bez smisla ne znači ništa. U poslednje vrijeme sam gledala nekoliko predstava koje su bile upravo to. Iako su te formalne savremenosti trebale da me šokiraju, očigledno, moj osjećaj nakon toga je bio samo praznina i dosada. Naravno, odbrana ovakvih stvari najčešće ide iz „ti to ne razumiješ“. Odlično, ako ne razumijem ja koja ipak imam neko obrazovanje i pratim pozorišne tendencije temeljno i redovno, za koga su onda te predstave? Nisam pristalica nikakvih ekstrema, ali i sama volim da eksperimentišem. Pozorište za djecu i mlade po meni i treba da bude na neki način stalno eksperimentisanje, ali naravno dok god ono ne postane samodovoljno i zabava za autore, a nečitljivo za publiku. Eksperimentisanje i poigravanje sa formom je uvijek zanimljivo, otvara nove mogućnosti i dok god postoji smisao i emocija u okviru toga, vjerujem da je dobro.

56. Mirko Radonjić

    Najprije, imam problem sa klasifikovanjem umjetničkog djela kao eksperimentalnog, jer ne vidim kako kreacija može biti eksperiment. Umjetnik eventualno može u toku procesa da neku ideju testira, da određeni materijal proba, ali kad je djelo završeno – ono je dobro ili loše, radi ili ne radi, i ni u kom slučaju ne može biti eksperiment. Ista stvar je i sa dječijom igrom. Djeca ne eksperimentišu, već se jednostavno igraju. Druga je stvar što je, u odnosu na maštu i upotrijebljena sredstva, igra sa stanovišta logike 'odraslih' skoro uvijek radikalna. Otud je razumljivo kako teatarska igra za djecu otvara mogućnosti za radikalan pristup pričanju priče, jer su djeca kao publika neopterećena očekivanjima (kako nešto treba postavljati) i konvencionalnim promišljanjima na relaciji znak/označeno.

    Glede drugog dijela pitanja, mislim da se ne radi o boljki koja je ekskluzivitet teatra za djecu i mlade, niti sadašnjeg trenutka, jer i kad posmatramo istoriju pozorišta, vidimo da je prevlast forme nad sadržajem upravo ono protiv čega su dizali svoj glas Stanislavski ili Breht. Ali jeste uvriježeno mišljenje da dječja scena zahtijeva posebnu vrstu atraktivnosti (a večernja scena ne?!), te autori pribjegavaju formalnim rješenjima kao pokrićem za bazičnu nemaštovitost. Ruku na srce, nijesam siguran ni da sam sâm preležao ovu bolest.

    • Precizno određivanje uzrasta ciljne publike kojoj je pojedina predstava namijenjena, ili predstave „za cijelu porodicu“, i zašto?

57. Maja Todorović

    Ne volim tu složenicu ciljna grupa ili ciljna publika, jer me nekako odmah podsjeća na marketing. Jasno je da ne može svako pozorište da bude za sve, ali ne mislim da pozorišta treba da se određuju usko kao da rade kakvu reklamnu kampanju. Ono što definiše jedno pozorište jeste repertoar i jasna profilacija. Mislim da treba polaziti više iz te tačke, a ne: „Želimo da naša publika budu intelektualci, hajde da vidimo šta ćemo da igramo.“ Ne vidim zašto bi dječje i predstave za mlade trebalo da se ograničavaju i isključuju roditelje. Zapravo mislim da su dobre predstave upravo one koje mogu i djeci i roditeljima da ponude nešto. Zašto? Zato što ne vjerujem u isključivosti. Zato što smatram da roditelji i te kako trebaju da budu uključeni u „svijet“ djece i mladih, da ih i oni doživljavaju zajedno sa njima, da poslije čuju utiske djece i usporede ih sa svojima. To je po meni divna stvar i jedan od načina da razumijete svoje dijete.

58. Petar Pejaković

    Moramo znati ili osjećati kome se obraćamo i zašto. To je garant da znamo šta radimo. Velike su razlike između različitih uzrasta djece i to je delikatan prostor. Sa druge strane, jako je puno sredstava koja su bliska svima. To nedovoljno koristimo. Lijepo je napraviti predstavu za sve uzraste, mada je to jako teško i rjetko. Najčešće, ekonomski razlozi nas navode da predstave pravimo za širi krug publike. I to je normalno, ali ne može biti jedini kriterijum.

59. Dejan Đonović

    Nekada se ulaz u pozorište nije dozvoljavao djeci ispod četiri godine. U ranom dobu lako je moguće da dijete u pozorištu doživi osjećaj straha i neprijatnosti. Stoga je veoma važno u kakav ambijent uvodite dijete. Predstava sa previše mraka neće doprinijeti borbi protiv mraka. Naravno, potrebno je i da roditelj pripremi dijete. Preporuka ASSITEJ-a je da se označavaju ciljne grupe, odnosno uzrast djeteta kojem je predstava namijenjena. Dakle, mora se pažljivo odrediti za koji uzrast je koja predstava. U svakom slučaju, mislim da je ova preporuka odličan način kojim se pospješuje komunikacija sa publikom.

60. Davor Dragojević

    Apsolutno sam za određivanje uzrasta ciljne publike. Naravno da predstave mogu da gledaju i oni koji se ne nalaze u toj ciljnoj grupi, ali moraju da svedu svoja očekivanja.

61. Lidija Dedović

    Zavisno od teme i sadržaja, definiše se i profil ciljne grupe. Mislim da je zbog razumijevanja priče i događaja, radi osnovnog interesovanja, važno najprije napraviti jasnu podjelu na predškolsku djecu, osnovce i tinejdžere. Što se roditelja tiče, sve pametne i slojevite predstave za djecu su i za roditelje. Porodica se međusobno formira i sazrijeva. Roditelji osjećaju i razumiju svoju djecu više ukoliko osjećaj radoznalosti, mašte i želje za igrom i dalje titra u njihovoj krvi...

62. Mirko Radonjić

    Svi znamo onu čuvenu da je dobru predstavu moguće gledati i na stranom jeziku, a ipak sve razumjeti. Tako isto mislim da znakovitu predstavu s večernje scene mogu gledati i djeca, i mada određeni značenjski nivoi mogu ostati van domašaja njihovog racionalnog poimanja, na nekom sublimnom, čulnom, emotivnom nivou poruka će pogoditi svoju metu. Ne vidim onda zašto ne bi bilo i obratno, tj. zašto predstava za djecu ne bi bila užitak i roditeljima. Samo ponekad imam utisak da se podilazi roditeljskim očekivanjima (u krajnjoj liniji, oni su ti koji plaćaju ulaznice) i sa scene se paradira svakojakim didaktičkim manifestima, umjesto da upravo teatar govori djeci i ono što roditelji ne žele da kažu.

63. Ivana Mrvaljević

    Precizno određivanje ciljne publike jako je važno kako bi sadržaj kod ciljanog auditorijuma bio primljen u potpunosti, međutim potpuno legitimno je i za određene predstave uvesti termin „porodična predstava“ ukoliko one sadržajem i atraktivnošću mogu zadovoljiti potrebe gledalaca različitih ciljnih grupa. Na primjer predstava „Čarobnjak iz Oza“ koja je na  repertoaru Gradskog pozorišta u potpunosti opravdava taj termin.

    Ne treba zaboraviti da mi živimo u sredini u kojoj mnogi današnji roditelji, kao djeca nisu imali prilike da se zainteresuju za pozorište. A oni su najvažniji „posrednici“ za odlazak djeteta u pozorište. Često se moramo obratiti i odraslima kako bi došli do ciljane publike i u praksi se termin „porodična predstava“ pokazao vrlo korisnim.

    • Rad na razvoju dječije i mlade publike (uvođenje u proces kreacije, razgovori, teatarske radionice, i sl.), izvan uobičajenog uvođenja u domen raspoložive publike od koje producenti predstava žele da profitiraju, odnosno marketinških i animaciono-propagandnih akcija? 

64. Ivana Mrvaljević

    Rad na razvoju dječje i mlade publike je dugotrajan proces i u tome nam svakako nedostaju upravo modeli radionica, work shopova, razgovora sa mladima kroz koje bi mi koji se bavimo ili se namjeravamo baviti pozorištem za djecu i mlade imali velike koristi u smislu boljeg ulaženja u srž problema i rešavanja dileme da li im zaista nudimo ono što će ih privući pozorištu. S druge strane instant rezultati prema već utvrđenim šemama i modelima kojima se mnogi služe iz potpuno pogrešnih motiva onemogućavaju dublji prilazak pozorištu za djecu i mlade. Vrlo su agresivni pojedinci koji smatraju da u teatru za djecu sve treba da je u znaku šale, komike i jeftinih trikova koji se mogu igrati i u tržnim centrima uz po koju čokoladicu i sokić. Takođe, i u samim teatrima postoje pojedinci koji se oštro bore protiv svega što nije bajka i podrazumijeva novo (novu poetiku u pristupu teatru za djecu i mlade, re-dizajnu, bilo kakvom pokušaju drugačijeg re-kodiranja).

65. Mirko Radonjić

    Vjerujem u teatar kao komunalno mjesto i smatram gledaoca ravnopravnim učesnikom predstave, pa ne vidim zašto ne bi bio i ravnopravan učesnik kreativnog rada na predstavi. Nažalost, princip edukacije gledalaca još nije zaživio u našim pozorištima, a idealno bi da ga bilo započeti upravo sa najmlađima. Iz otvorenog dijaloga sa publikom profitiraju i publika i akteri predstave. Ako „riba smrdi od glave“ – moramo da shvatimo da smo jedna, zajednička glava. Ukoliko teatar i može da donese promjene, onda je to jedini način.

66. Davor Dragojević

    Da, mislim da mladoj publici treba pokazati pozorište iznutra, upoznati je sa ljudima koji stvaraju tu čaroliju – glumci, reditelji, pisci, scenografi, kostimografi, kreatori lutaka,... kao i sa ljudima koji su veoma važni članovi tima – šminkeri, majstori tona i svjetla, dekorateri... Upoznati ih sa pozorišnim jezikom – šlagvort, replika, cugovi, sufita,... Na taj način, ostvarićemo čvršće veze između publike i pozorišta.

67. Dejan Đonović

    Pozorište postaje pravom djelatnom institucijom onda kada ima svoju zgradu sa scenom i ostalim prostorima u kojima može i treba da organizuje pozorišni život za djecu i mlade. Tada se u sadejstvu sa NVO sektorom lako i uspješno organizuju radionice, predavanja, posjete vrtića i škola, festivali, seminari za nastavnike u školama i sl. Ali...

68. Lidija Dedović

    Slažem se da je potrebna dodatna svježa, nova komunikativnost, razvijenija od uobičajenog produkcionog plana za predstave koje se dese i, srećom, pune sale, još ako su kvalitetne i šire vidike, to je plus. Radionice, kreativni susreti, razgovori, kako pišete, jesu potrebni. Mi u pozorištu Zetski dom pokrećemo društvenu Labaratoriju na najvažnije teme umjetnosti, sociologije, filozofije, estetike. Nadam se da će pokretanje dječje scene na Cetinju značiti i pokretanje Labaratorije za djecu, čitaonicu i biranje tema koje djeca žele najviše vidjeti u teatru. To su sve podvizi, jer navike ne postoje, a navike je najteže steći.

69. Maja Todorović

    Čini mi se da sam već dovoljno istakla koliko nužnim, hitnim i nepohodnim smatram rad na razvoju mladih. Intelektualno i emotivno. Uvođenje u procese mišljenja, ispoljavanje emocija, interakcija sa grupom su po meni neophodni za stvaranje i izgradnju stabilne ličnosti. Jedinka koja umije da misli, koja ne prima informacije zdravo za gotvo već je otvorena za dijalog je po meni najbitniji korak ka suprostavljanju manipulaciji kojoj teže kapitalistički i post-kapitalistički robovlasnici. Kažem robovlasnici jer mi se čini da naše društvo globalno hrli ka novom obliku robovlasništva, gdje mi nismo robovi u fizičkim već u mentalnim lancima. Isključivost, površnost i senzacionalizam su odlično tle za manipulaciju i stvaranje kupoholičarskih robova. Zato smatram da pozorište može da bude propaganda dok god propopagira mislećeg pojedinca, postavljanje pitanja i preispitivanje postojećih sistema.

70. Petar Pejaković

    Pozorište je mnogo veći prostor nego prostor izvođenja predstave. To je prostor susreta živih ljudi. Živimo u vremenu kada je susreta ljudi uživo sve manje i takav prostor treba čuvati i njegovati. Ubijeđen sam da će tek biti dragocjen. Takođe, pozorište je i relativno nekomercijalno, nezanimljivo ekonomskim zbivanjima, tako da mu je ostavljen određen prostor da se udubljuje u stvari i u svijet oko sebe. I to je dobro, prostor u kojem se okupljaju udubljivači.

    • Da li smatrate da su djeca „najiskrenija publika“ koju je „nemoguće prevariti“, ili da je razlika između dobrog i lošeg komada u pozorištu za djecu naučena razlika, odnosno da je neophodno edukovati ih za pozorište i izgrađivati njhove kriterijume?

71. Petar Pejaković

    Siguran sam da su fraze „najiskrenija publika“ i „nemoguće prevariti“, a koje se odnose na djecu kao publiku, čista predrasuda, pa i svojevrsna prevara. Miriše na prevaru kad za nekoga kažeš da ga je nemoguće prevariti. Djecu je jako lako prevariti. Ako se pod iskrenošću smatra da na prevaru reaguju kao na istinu, onda su i najiskrenija publika. Djeca su otvorena i upijaju. I šta treba i šta ne treba. Sklona su kiču i slatkišu. Onome što šljašti i miriše, što ih hipnotiše. Ovo je jako opasan prostor. Dembelija. Treba im nuditi i davati prave, dobre i lijepe stvari. Sa njima će dobiti i kriterijume.

72. Ivana Mrvaljević

    Sklonija sam da mislim da je ta razlika naučena. I da su posrednici (roditelji, vaspitači, učitelji) oni kojima je u određenom uzrastu neophodno pokazati lojalnost. Mentalitetski u našem vaspitanju nije dovoljno uvažena sloboda izbora već je ona ugušena pravilima starijih i sredine generalno.Vrlo je teško izbjeći „posrednike“ koji posjeduju predrasude i klišee kada je teatar za djecu u pitanju. Evidentan je nedostatak povjerenja u pozorište kao instituciju kojoj bi roditelj povjerio dijete. Uvijek me je zanimalo kako nakon odlaska u pozorište roditelji ili nastavnici razgovaraju sa djecom o onome što su gledali. Vjerujem kroz klišee i usmjeravanje ka formiranju zastarelog ukusa i stava prema teatru, a time i životu uopšte u kome prvenstveno nedostaje sloboda i pravo na sopstveni doživljaj i stav. To jeste opasno i sama pozicija teatra u takvoj vrsti sredine vrlo je nezavidna. Njegova snaga koja bi trebalo da bude u nadgradnji u smislu edukacije i izgrađivanja kriterijuma vrlo je poljuljana nepovjerenjem „posrednika“ u njegov značaj, čemu doprinosi i nepostojanje sistemske podrške.

73. Davor Dragojević

    Mislim da je dječja reakcija iskrena – ako im je predstava interesantna, njihova pažnja je potpuna – ako im je dosadna, to će vrlo jasno pokazati (okreću se, pričaju...). U tom smislu djeca su „najiskrenija publika“ koju je „nemoguće prevariti“. Međutim, to nije pokazatelj da li je predstava dobra ili ne, da li se radi o umjetnosti ili podilaženju publici. Primjer su brojne trupe koje u toku ljetnje sezone gostuju na našem primorju. Djeca će uživati gledajući Pepu prase, Nindža kornjače, ali ako se za taj, najmanji uzrast u Crnoj Gori ne rade predstave, svakako će misliti da je pozorište i umjetnost ono što su vidjeli na plaži u Čanju ili u baštama restorana „Palma“ i „Mimoza“.

74. Lidija Dedović

    Djeca jesu iskrena publika jer čisto pristupaju teatru, znatiželjno i nevino očekujući događaj. Ali, to ne znači da znaju šta je kvalitetna predstava a šta nije. Zato je važno da odrasli najprije uspostave kriterijum za sadržaje za djecu, pa će i djeca da se edukuju na pravi način.

75. Mirko Radonjić

    Kad čujem to da su djeca najiskrenija publika i da ih je nemoguće prevariti, kosa mi se na glavi naježi. Zato što su to skovali upravo oni koji najviše i žele djecu da varaju. Radi se o jednoj sasvim jasnoj stvari: kad je zbivanje na sceni neinteresantno, djeca nemaju obzira, za razliku od starije publike koja je dosadu prihvatila kao scensku okolnost, da prafraziram Bruka. Zato gledamo dječje predstave u nekakvom mahnitom tempu, cirkuskog mizanscena, koje obiluju šarenim kulisama, songovima uz koje se cupka, i – last but not least – glumačkim kreveljenjem. Kad to, naravno, ne uspije da pokrije rupe unutar scenskog zbivanja i djeca počnu da se domunđavaju i čavrljaju, nastupaju razvodnice koje „ššš-kaju“ publiku. Zar pozorište treba da nas uči tome kako da ćutimo i trpimo dok nas neko hrani glupostima? U zrelim godinama će takva publika upravo imati gorepomenuti odnos prema pozorišnoj dosadi. Zbog toga je edukacija jako važna, zbog toga je involviranost u kreativni proces o kome je bilo riječi u prethodnom pitanju važna, jer sa publikom koja zna da artikuliše sopstveni stav i ne boji se da ga javno iznese, porašće i nivo scenske artikulacije, odnosno hrabrosti.

76. Dejan Đonović

    Znate kako... svakoga je moguće prevariti. Ali to nije uloga pozorišta. Pozorište nema u svom biću potrebu da vara, već da prenese stav, ideju, dilemu, da pokaže prstom na mjesto u kome varka čuči. Poruka u osnovi mora da bude humanistička. Mislim da su važniji sadržaji koje djeca podsvjesno preuzmu (nego oni koji su eksplicitni i kojima može da se manipuliše na razne načine). Razlika između pozorišta i lake zabave je ekvivalentna razlici između umjetnosti i pravljenja novca. Producent mora da bude iz svijeta umjetnosti, a ne iz svijeta ekonomije. Tačka.

77. Maja Todorović

    Mislim da djeca vrlo osjete neiskrenost u pozorištu. Ne trpe dosadu, i ne trpe glumce koji ne ulažu energiju, kao ni banalnosti. Ipak preoptimistično bi bilo uzeti njihovu intuiciju kao nešto što će se samo izgraditi u neki estetički sud. Prije svega da bi mogli uopšte da oblikuju svoje mišljenje to podrazumeva raznolikost repertoara. Ukoliko se sve radi po istom ključu odmah nema ni referentne tačke.  Vjerujem da edukacija treba da postoji. Ne mislim da treba nakon svake predstave da im se objašnjava šta je lik, rediteljski postupci ili sl. Već da se upućuju u estetičke, književne i formalne vrijednosti, da im se prije svega objasni da se o UKUSIMA I TE KAKO RASPRAVLJA i da je rasprava jedna od bitnih stvari u umjetnosti. Dalje da rasprava nije svađa i sukob već argumentovana razmjena mišljenja i stavova. I sama sam nažalost prošla školovanje gdje se u književnosti težilo ka „utuvljivanju“ činjenica, a ne ka kreativnoj diskusiji. To što su nam tupili da je Šekspir genije, po meni, ne znači ništa. Ukoliko neko ne razumije zašto su ta djela klasična i zašto se i dalje igraju, nego prihvata zdravo za gotovo da je to genijalno jer je tako rekao nastavnik, mama ili tata, ne možete očekivati da će to dijete moći da izgradi svoj stav ni sud. Vjerujem da nam čitav obrazovni sistem i dalje pati od tog nametanja znanja umjesto uvođenja u procese mišljenja. Ako već ne postoji obrazovanje tamo gdje treba, što da ne pužimo mogućnost djeci da ga imaju u pozorištu? Mislim da je danas vezivanje za institucije prilično obesmišljeno. Većina onih kojii žele da se obrazuju, unapređuju i rade na svom razvoju ionako to rade mimo škola. Voljela bih i sama da imam više mogućnosti da radim sa djecom i mladima pošto je jedna od mojih najvećih želja da radim u obrazovanju.

    • Djeca kao „postajuća“ publika (koju prevashodno pozorištem treba oblikovati i vaspitati kao buduću publiku, građane ili pripadnike određene zajednice), ili „bivajuća“ publika (sadašnja publika u datom trenutku, sa svojim kulturnim potrebama i pravima, koja mora biti uključena u diskusiju oko relevantnosti i kvaliteta umjetnosti njima namijenjene)?

78. Lidija Dedović

    Oboje.

79. Petar Pejaković

    I jedno i drugo. Posebno ovo drugo. Stvaranje buduće publike se podrazumijeva. Posvećivanje djeci u identitetskom smislu je svakako jedan od prioriteta pozorišnog stvaralaštva njima namjenjenog. Djetinjstvo je samosvojstveni prostor u kojem se čuvaju vrjednosti kao igra, mašta, emotivnost, optimizam. Puno toga ljudi odrastanjem gube, a ne bi smjeli. I u tom smislu, pripremanje djece kao samo budućih odraslih je pogrešno. Ima jako puno toga što mi ozbiljni odrasli možemo da naučimo i usvojimo od djece. Posebno u tom smislu je pozorište dragocjeno jer ima zajedničke osnove sa dječijim svijetom, a to su prije svega igra i radost igre; pa zatim i mašta, emocija i sloboda.

80. Maja Todorović

    Ne mislim da jedno drugo treba da isključuju, već da se nadopunjuje. Bivajuća publika, sa svojim potrebama i pravima je publika koju trenutno imamo i ne mislim da bismo trebali samo da je „odstranimo“ i koncentrišemo se na nadolazeće generacije. Bivajuća publika treba da postane dio procesa. Koliko god surovo zvučalo, po meni je glupost najveći neprijatelj dobrog i kvalitetnog. Zato smatram srozavanje intelekta i kvaliteta zarad podilaženja najširim masama vrlo problematičnim. Isto tako pretjeranu intelektualizaciju koja je čitljiva samo uskom krugu „intelektualne elite“ (ako ona danas i postoji kod nas) smatram jednako problematičnom. Poznato je da su Šekspirovi tzv. dupli zapleti, nastali između ostalog i kao potreba da se prilagodi raznolikoj publici. Smatram da umjetnost leži u takvoj vrsti prilagođavanja gdje se date okolnosti koriste kao dio umjetničke kreacije. 

     Ne volim kad čujem da publika voli fore i fazone i „nešto da se opusti“, a muka joj je od tragedija. Mislim da to nije samo do publike nego do autora i onih koji se bave pozorištem. Prije svega smatram da produktima koji se nazivaju predstavama, a ne ispunjavaju osnovne kriterijume jer su suštinski šale i niz viceva – nije ni mjesto u pozorištu. Kada jednom dobijemo pozorišta koja nude raznolik repertoar u smislu pozorišnih tendencija odnosno, što bi se reklo, da nisu sva „na isti kalup“, i kontinuirani kvalitet i profilaciju, a prije svega repozicioniranje uloge pozorišta – nećemo imati ni toliko problema sa publikom. A tu se opet vraćamo na sistem vrijednosti.

81. Ivana Mrvaljević

    U oba slučaja dijalog je neophodan, a pozorište i jeste vrsta dijaloga koji ne otvara toliko diskusiju koliko stvara prostor da se promišlja, da se prepozna situacija i iz nje izvuče pouka; prostor koji nudi slobodu da je potpuno legitimno slijediti svoje ideje pa i po cijenu toga da si drugačiji, što sve jeste jedna vrsta diskusije. Ako bi „bivajuću“ publiku pozvali na diskusiju, nisam sigurna da bi bili spremni da definišu svoje kulturne potrebe: prije mislim da se ta relacija odvija nakon odluke teatra i pojedinaca koji ga kreiraju da ponude publici određeni program i na osnovu njega izazovu reakcije bivajuće publike. Takav pristup ne isključuje stvaranje „postajuće“ publike u smjeru stvaranja kvalitetnog gledaoca koji umije da prepozna i koji svjesno očekuje da njegove kulturne potrebe budu zadovoljene.

82. Davor Dragojević

    Postajuća ili bivajuća djeca su publika koju treba čuvati i njegovati! Oni koji odlučuju o naslovima i autorima morali bi dobro da poznaju svoju publiku i njihove kulturne potrebe. Angažovati „ime“ nije dovoljno.

83. Dejan Đonović

    Toliko očigledno da će nam budućnost (koja zavisi i od kvaliteta budućnosti naše djece) zavisiti od toga koliko i na koji način smo uložili u djetinjstvo svoga djeteta. Ali nije samo u pitanju priprema i razvoj publike za pozorište za odrasle. Pozorište za djecu nema kompleks. Ono smatra da su djeca ravnopravna sa odraslim, i zbog čega bi se onda tretiralo kao neka institucija koja se bavi pripremom za nešto veće i značajnije. Pozorište za djecu je umjetnička insitucija čija je misija širenje ideja svojoj publici, koje se brzo smjenjuju i u stalnom su dolaženju. Slažem se da i publika mora biti uključena u kreiranje produkcije. Treba oslušnuti šta ih interesuje, kakvi su njihovi problemi. Ali, potrebno je da se napravi širi front djelovanja uz uključivanje relevantnih činilaca.

84. Mirko Radonjić

    Oboje; ne vidim zašto bi ove dvije kategorije isključivale jedna drugu. Djeca jesu, te su samim tim „bivajuća“ publika. No, oni su i „postajuća“, ne samo zato što treba da postanu buduća pozorišna publika, građani i pripadnici neke zajednice, već zato što – kao i svi mi – treba da postanu bolji ljudi.

    • Fenomen „dvojne publike“ u pozorištu za djecu i mlade, odnosno činjenica da djecu na predstave dovode odrasli (roditelji, vaspitači, i sl.) - smatrate li da su neophodni kompromisi u smislu povlađivanja odraslima koji dovode djecu u pozorište (didaktika, tzv.“lektirni naslovi“), finansijerima (komercijalnost, eskapizam), i samoj djeci (popularno-zabavni manir), i u kojoj mjeri? Kako tragati za ravnotežom između „prodati“ i „umjetnički opstajati“?

85. Mirko Radonjić

    Čini mi se da se prethodni odgovori odnose i na prvi dio ovog pitanja. Dok odgovor na to gdje leži ravnoteža između djela i proizvoda ja nemam. Anri Mišo kaže u jednoj pjesmi: „Kako putovati a ne postati turista?“. Svakako je ključna saradnja između reditelja i producenta. Jedan drugome moraju biti korektiv, a da ne ugrožavaju polje djelovanja onog drugog. Dosta smo mi još uvijek uljuljkani, jer zbog malog tržišta i odsustva konkurencije, te relativno malih ulaganja, ni sam rizik ne shvatamo dovoljno ozbiljno. Imao sam sreću da sam radio u nezavisnoj produkciji, te osvijestio sve implikacije onoga što smo kao ekipa radili, i kako taj mozaik mora da se uklopi – ne zarad hranjenja sujeta i ličnih interesa, već zarad budućeg života predstave, kao nečeg većeg od svih nas pojedinačno. Suština je u sljedećem (a samo naizgled skrećem sa teme): naravno da greška u pozorištu nema momentalne niti fatalne posljedice, te se samim tim ne shvata podjednako važnom kao ona načinjena u porodilištu, ali je možda upravo to čini opasnijom.

86. Davor Dragojević

    Ako pozorište napravi predstavu „Pinokio“ ili „Čarobnjak iz Oza“, što je slučaj sa našim, Gradskim pozorištem, ne mislim da je, s obzirom da se radi o lektirnim naslovima, to povlađivanje odraslima. To što se dopadaju roditeljima i vaspitačima nije grijeh već jedan kvalitet više. I nijesu korišteni „popularno-zabavni maniri“. Mislim da su to dvije jako ozbiljne predstave, koje zasigurno imaju svoj umjetnički kvalitet i uz to uvijek pune sale.

87. Ivana Mrvaljević

    Kompromisi u smislu povlađivanja odraslima mogli bi da se kreću samo u načinu na koji ih možemo zainteresovati da povedu dijete u pozorište (više kroz oblast marketinga predstave, ali ne i kroz njen sadržaj). Dijete će radije ostati ispred TV-a uz ružičaste sadržaje ili crtane filmove i internet i nikada neće doći do teatra ukoliko ga roditelj, vaspitač ili nastavnik ka njemu ne usmjeri. Lektirni naslovi su (za sada) na primjer odličan put do vaspitača, a time i njihovih učenika.

    Kvalitet, kako u sadržaju tako i u formi, ima potencijal da se pozicionira na pravi način, a slobodom izbora ciljna publika će odlučiti da li će odabrati sadržaj popularno zabavnog manira ili onog umjetničkog koji teatar može ponuditi. Vjerujem da je moguće jednom postići ravnotežu ali uz ogromno strpljenje, dosledno, sa što manje radikalnih poteza.

88. Dejan Đonović

    Mislim da je u pitanju fenomen „trojne publike“. Ne zaboravimo penzionere. Ljude koji su u takozvanom „trećem dobu“, predstavljaju, takođe, publiku pozorišta za djecu. Njima su bliže teme koje interesuju djecu, nego neke dnevnopolitičke. Jer filozofija života se krije u djetinjstvu. Ona se samo otkriva u zrelom dobu. Iz tog razloga je odgovornost pozorišta za djecu daleko veća nego što se misli. Osim toga, ko vrši ranu edukaciju i podstiče ljubav prema pozorištu budućim ljubiteljima pozorištima za odrasle? Kvalitetna predstava, siguran sam, neće imati problem da se „proda“. Dobar glas daleko se čuje. Istina, mi smo područje koje je kolijevka bajki, pa će „Crvenkapa“, „Vuk i sedam jarića“ i „Pepeljuga“ uvijek lako privući domaću publiku. Međutim, ja ne vidim da kod nas postoji problem publike. Mislim da je problem u roditeljima, školama, u nedostatku potrebe da se komunicira, sarađuje, da se uspostavi sociokulturni lanac, jer bez toga sve je besmisleno.

89. Maja Todorović

    Nedavno sam čula jednog preduzetnika koji oduševljeno priča kako je pokrenuo filmove lektire u bioskopu i kako je to super jer sva djeca idu u bioskop i on tu baš fino zaradi, a po njemu i čini lijepu i edukativnu stvar, jer oni svakako ne čitaju, ovako makar pogledaju film. Meni je to iskreno jeziv stav, ma koliko da sam svjesna da je blizak realnosti. Lektirni naslovi su stvar koja treba da postoji, ali ne da se djela ne bi čitala, nego naprotiv da bi djeca imala uvid u to na koje načine sve može da se iščita neko djelo. Predstave i filmovi nikad ne mogu da prenesu djelo u potpunosti, jer su drugačiji mediji i jer su nužno propušteni kroz svijest i čitanja dramaturga, reditelja, glumaca i svih onih koji su uključeni u proces rada.

    Ne vidim zašto bi trebalo podilaziti i činiti zabavnim nešto za vaspitače i roditelje, niti zašto bismo to odvajali od onog što je prilagođeno djeci. Ja sa uživanjem gledam neke dječje predstave koje i te kako i meni nude nešto novo i svježe koliko i djeci. 

90. Lidija Dedović

    Izgleda teško pomirljivo, ali strategija, pamet i mašta su čudo. Svaki odličan naslov postaje važan kada je sveobuhvatno i idejno prikazan djeci, roditeljima itd. Ako producenti nisu obavezno samo profiteri, samim tim je lakše da se gradi pametan teatar. Kasnije, sve teme i svi važni naslovi treba da stanu na scenu i poklone se najmlađima, u cilju stvaranja boljeg čovjeka, boljeg djeteta, boljeg svijeta.

91. Petar Pejaković

    Ravnotežu treba tražiti iznutra, u samom izrazu. Ako i ovlaš pogledamo Šekspira, možemo vidjeti da ima tu i popularnih  naslova, preuzetih-gotovih priča, "podilaženja" i mecenama i masama, farse i poezije; ali više od svega je to umjetnički izraz koji ima svoj karakter i vrijednost. Nije lako, ali ima načina da se dođe do mjere između stvaranja vrijednosti i uspješnosti onoga što radimo. I ponavljam, treba ići iznutra, iz samog pozorišnog mehanizma, iz živog procesa, stvaralački, kroz izraz, a ne spolja.

    • Koje parametre smatrate relevantnim za kvalitativne evaluacije Vašeg rada na produkciji/kreaciji pozorišta za dječiju i mladu publiku? Kojim parametrima, kriterijumima i indikatorima se koristite za ovakve evaluacije, ukoliko ste u obavezni da ih, pored uobičajenih kvantitativnih, dostavljate osnivačima/finansijerima?

92. Davor Dragojević:

    Da imam obavezu da nekom podnosim izvještaje o radu, parametri koje bih koristio za kvalitativnu evaluaciju bili bi: ulazak u selekciju ili ako ima i nagrada na nekom festivalu kao i kritike iz medija.

93. Ivana Mrvaljević:

    U obavezi smo da damo kvantitativne rezultate (broj odigranih predstava, broj gledalaca) jer jedino oni su vidljivi i opipljivi. One mnogo značajnije, teško je definisati u nedostatku konkurencije i stručnog kadra (kritike koja bi morala da postoji kontinuirano). Pod tu stručnost spadaju osvojene nagrade za određenu predstavu na festivalima.

94. Dejan Đonović

    Već sam odgovorio na ovo pitanje. .

95. Mirko Radonjić

    Nemam ama baš nikakvog iskustva u evaluaciji sopstvenih projekata.

96. Petar Pejaković

    Najznačajniji i najkorisniji parametar je razgovor sa publikom. I to u formi intervjua, okruglog stola, vođenog ili spontanog, grupnog ili pojedinačnog razgovora. Ono što Englezi nazivaju feedback. Povratna reakcija, ali prošireno eksplicirana, proživljena, opipljiva i slojevita. To je nešto dragocjeno, ali na žalost prerijetko je tražimo, posebno planski i sistemski. Nisam siguran da takva vrsta zahtjeva osnivača i pokrovitelja prema planskim kvalitativnim evaluacijama uopšte postoji u bilo kakvom obliku, ali bi je svakako trebalo odmah uvesti.

97. Maja Todorović

    Parametri i umjetnosti nisu baš tako jednostavna i lako odrediva stvar. Postoje čitave nauke i filozofske grane koje se bave tim pitanjima. Možda je najlakše to objasniti preko klasičnih djela. Klasična djela koja su opstala i preživjela „zub vremena“ i danas su aktuelna zato što POSTAVLJAJU PITANJA, a ne zato što nude teze i odgovore. Komadi sa tezom su u istorji pozorišta uglavnom ostali kao dio istorije. Djela koja nude mogućnost da se iznova postaljaju, a da djeluju jednako svježe i aktueli, prevazilaze okvire prostora i vremena su, po mom skromnom mišljeju, nešto što ih svrstava u djela vrijedna pažnje. Naravno da ne preživi baš sve iz tih djela da pojedine stvari ostaju nama nedokučive jer su vezane za vrijeme u kom su nastala, tako da ne treba svako djelo koje tretira neki aktuelni problem odmah ograničiti i pripistai mu sudbinu propalog. Naprotiv ako ono kroz problematizovanje sadašnjeg aktulenog problema postavlja i neka šira pitanja, koja se tiču i nas i ovdje i njih i tamo i ovih vamo, ta djela su i te kako relevantna. Ja takođe vjerujem u emociju. Iako se često pokušalo odstranjivanje emocija iz pozorišta, ona je i te kako preživljavala. Pa i sam Breht koji je bio protiv emocionalnog uživljavanja publike u jednom djelu svog stvaralaštva, napisao je neka djela koja i te kako nude emocije. Ne govorim o trenutnim emocijama, nego onima koje nas „pomjeraju“ i tjeraju na razmišljanje. Ako mi se desi da me predstava ili film toliko emotivno pomjere da se danima prisjećam djelova i preispituje i sebe i svijet oko sebe, spremna sam da oprostim i formalne i dramaturške i glumačke i sve ostale probleme.

98. Lidija Dedović

    Tek pokrećemo dječju scenu. Za sada je osnovni parametar ogromna glad djece i mladih Cetinja i okolnih gradova za ovim teatrom. Nadamo se da će profunkcionisati dobro i da će prvi parametar biti nova kreativna i edukativna oaza za najmlađe u Kraljevskom pozoristu Zetski dom, koji će kasnije biti razvijan i, nadam se, brižno čuvan od svih važnih institucija i direktora, ko god bio na čelu. Obavezni smo da djecu i mlade srodimo sa teatrom i kulturom da bi kasnije zatvorenih očiju, a otvorene duše kao veliki ljudi hrlili u ove hramove kulture. Generacije i generacije za nama su propustile ove šanse.

    • Dajete li primat reakcijama dječije publike kao kriterijumima prosudbe pozorišta za djecu, ili stručnom vrednovanju?

     

99. Petar Pejaković

    Oboma. To je nešto što se nadopunjuje i moralo bi da ide zajedno jer tek onda ukazuje na cijelovit doživljaj. Ipak, često se iznenadim kako se i u kojoj mjeri ove dvije prosudbe podudaraju.

100. Davor Dragojević

     Iako veoma cijenim i poštujem reakcije dječije publike, za koju i radimo predstave, prednost bih dao stručnom vrednovanju, upravo da bi se izbjegla mogućnost da se nešto što je jeftina zabava zove pozorištem, ma koliko se to dopalo djeci.

101. Ivana Mrvaljević

     Kao sto sam već rekla, stručnom vrednovanju uvijek se jako obradujem. Mada je ono, složićete se, rijetko, tako da je neminovno da samo reakcije dječje publike na kraju postoje. U svijetu je nezamislivo, čak i više kada je teatar za djecu u pitanju, da nema stručnog vrednovanja, a na našim prostorima i samo bavljenje teatrom za djecu i mlade stavljeno je u inferioran položaj, kao nešto nebitno, „tamo nešto za djecu“, lako svarljivo, nešto što lako i brzo može donijeti lijepu zaradu.

102. Lidija Dedović

     Treba uključiti obije procjene, to je jednostavno zdravo za rasuđivanje i dalji napredak.

103. Maja Todorović

     Mislim da ta generalizacija nije baš najrelevantija. Reakcije publike zavise od mnogo faktora. Pozorište je ipak živa stvar i može se desiti da istu predstavu gledate više puta, a da je svaki put doživite drugačije jer je i energija publike i glumaca drugačija. Stručno vrednovanje je opet stvar koja zavisi „od stručnjaka“. Ne mislim da su svi kritičari relevantni, pogotovo ne oni koji daju svoje sudove bez argumentacije i na osnovu ličnih afiniteta. Čest je taj „hejt“ između autora i kritičara, koji je meni nekad čak i simpatičan i smješan s obzirom da se ne zna ko je u goroj poziciji. Ja lično mislim da je kod nas kritika u jednako problematičnom stanju - em što malo ljudi to čita, em što malo ljudi piše relevantne kritike. Kad kažem da nisu relevantne, mislim upravo na to da predstavljaju niz ličnih utisaka i ispoljavanja ličnih afiniteta, a ne argumentovane stavove. Takođe kritičari ponekad zaborave da „pljuvanje“ i „pohvale“ nisu jedini zadatak kritike već i tumačenje djela i predstave u cjelini. Nezahvalna pozicija kritičara je i ta što im tekstovi nekad nisu dostupni, već kritike pišu na osnovu onoga što je od teksta ostalo u predstavi. A to je nekad vrlo diskutabilna referenca za diskusiju o tekstu. Isto tako, autori nekad zaborave da dobre kritike (u smislu dobro napisane) mogu da budu i te kako korisne. Meni uvijek znači kad mi neko kaže argumentovano i jasno zašto smatra da je nešto dobro ili nije dobro. To i meni daje mogućnost da revidiram određene postupke stavove i da ih imam u vidu za dalji rad.

104. Mirko Radonjić

     Stručnu javnost u Crnoj Gori čine sve sami stručnjaci, i siguran sam da nisam usamljen kad kažem: to zna da bude jako zamorno, čak i u situacijama krajnje benevolentnosti. Svi zajedno moramo da znamo kome se obraćamo i za koga stvaramo.

105. Dejan Đonović

     Za sada (imajući u vidu kakvo je stanje po tom pitanju kod nas), više me interesuje reakcija publike, mada to ne mora da znači da je predstava kvalitetna, ali može da znači da je zanimljiva. Ako djeci to što prikazujete nije zaniimljivo, džaba vam visoke ocjene kritike. Predstava je, konačno, namijenjena djeci, a ne kritici. Zar ne?

     S druge strane, pozorišna kritika (u Crnoj Gori je tradicionalno utemeljena „pozorišna pohvala“ kao specifičan oblik udvaranja onome ko te angažuje) bi trebalo da bude, psihoanalitičkim jezikom rečeno, super ego izvedbe. Mislim da je kritici (tj. onima koji se bave njom u Crnoj Gori) potreban bolji praktični uvid u stvaralaštvo za djecu i u Crnoj Gori, regionu i šire, kao i njegovanje specifičnog senzibiliteta kroz poznavanje psihologije i pedagogije. A, iskreno rečeno, mislim da je potrebno imati i minimum simpatija prema pozorišnom izrazu koji se obraća djeci.

     • U uslovima kvantitativne nerazvijenosti pozorišta za djecu i mlade u Crnoj Gori, smatrate li da među producentima i kreatorima ovog pozorišta postoji istinska spremnost da se otvaraju diskusije o kvalitetu?  Ko bi, generalno, trebalo da inicira ovakve diskusije, i zašto?

      

106. Mirko Radonjić

     Kao mjesto gdje umjetnici rade sa ljudima i za ljude, pozorište je po defaultu prostor velike sujete, pa najčešće otvaranje pitanja kvaliteta određenog učinka biva shvaćeno kao atak na autorovu ličnost – reditelja, pisca, glumca, producenta, svejedno... Naravno da već pomenuta uljuljkanost u sopstvena dostignuća, koja je proizvod neimanja konkurencije, ne pomaže. Nije realno očekivati od autora da se liši svoje sujete, ali jeste da je prenebregne, zarad povećanja stepena kvaliteta i odgovornosti onoga što radi. Pitanje ko bi bio inicijator ovakve diskusije ne smatram od velikog značaja, dokle god diskusija uspijeva da prevaziđe crnogorski vojvoda/serdar diskurs.

107. Maja Todorović

     Kvanitet i kvalitet su rijetko u vezi, to nam je valjda svima već jasno. Ja sam uvijek za kvalitet, pa neka i kvantitet pati. Vjerovatno zato i ne mogu da živim od svog posla (šala, ali vrlo istinita). Ne bih upirala prstom ni na koga da treba da bude inicijator, ali na neki način se to mora s obzirom da su određene stvari postavljene tako kako jesu. Da ne bih pričala u zavrzlamama, evo konkretno. Džabe sam pokušala da iniciram gomilu stvari, kad sam svuda naišla na zatvorena vrata, strah ili nećkanje. Svima nam je jasno da nam nije dobro, ali se niko ne usudi da to glasno i kaže i pokaže. Ušuškali smo se i kukamo i ne radimo ništa da nešto promjenimo. A svjedoci smo da se pokušaj svake promjene i bunta sistematski guši i uništava. No ja i dalje naivno vjerujem da su moguće iako me sopstvena iskustva opovrgavaju. Kad već imam priliku pozvala bih autore, producente, vlasti i sve koje su odgovorni ili se smatraju odgovornim da se pokrenu. Pokrenu u smislu da izađu iz čaura, da dobro pogledaju gdje smo i čime smo okruženi i da počnemo da mislimo malo šire, da shvatimo da ne postojim samo JA, JA I JA, nego i još neki ljudi oko nas. Da počnemo da se otvaramo, da dajemo šansu ljudima, da nas ne vode sitne lične sujete i koristi. Da makar u umjetnosti stvorimo polje koje će biti dostupno svima koji žele da pozitivno utiču i unapređuju sebe i svijet oko sebe.

108. Dejan Đonović

     Mislim da je neophodno da se u svim većim gradovima osnuju (lutkarska i dramska) pozorišta za djecu. Da bi imao ko sa kim da priča, da bi imao ko šta da inicira, da bi se napravio jedan kreativni krug ljudi koji se bave pozorištem za najmlađe, ali da od toga mogu da žive.

109. Petar Pejaković

     Nas je prije svega samo nekoliko. To je jedan od razloga kvantitativne nerazvijenosti. Često nas nema ni dovoljno za diskusiju. Postoji samo jedan ili nijedan akter-sagovornik. Ono što je još češće, afirmativno podržavamo svaki oblik aktivnosti na ovom polju, pod motom: bolje išta nego ništa. Ono što se čini najvažnije je biti maksimalno konstruktivan i sagledavati prvenstveno razvojne potencijale u ovoj još uvijek u velikoj mjeri pionirskoj fazi razvoja pozorišnog stvaralaštva namjenjenog djeci i mladima.

110. Davor Dragojević

     Mislim da kod svih ozbiljnih producenata i stvaraoca postoji želja da se stvori kvalitetna pozorišna predstava. Međutim, do sada nijesam uočio istinsku želju za otvaranjem dijaloga na tu temu. Ko bi trebao da inicira? Možda ASSITEJ.

111. Ivana Mrvaljević

     S obzirom na činjenicu da su kreatori ovog pozorišta malobrojni u Crnoj Gori i da generalno u toj malobrojnosti ne postoji konkurencija, možda zbog kvantitativno malog broja i pozorišnih produkcija za djecu i mlade i zbog nedostatka institucija koje su specijalizovane da se bave ovom vrstom teatra, stvarna potreba za diskusijom, a ni spremnost – ne postoji.

     Takve diskusije, a uslov je da se još neka institucija, osim Gradskog pozorišta i na drugi način Kotorskog festivala pozorišta za djecu bave, trebalo bi da inicira Centar za razvoj pozorišta za djecu i mlade u Crnoj Gori. On bi trebalo da preuzme ulogu centra koji okuplja, organizuje okrugle stolove, inicira diskusije na temu kvaliteta ili opstanka, kao i da ideje koje smatra kvalitetnim za razvoj ove vrste teatra usmjerava ka njihovoj realizaciji, a time i boljitku u ovoj oblasti.

112. Lidija Dedović

     Diskusije jesu vjerovatno potrebne, ali ne znam da li su djelotvorne.  Mislim da jednostavno treba praktično raditi na razvoju teatra za djecu i mlade, maksimalno se razvijati u tom smjeru, praviti predstave za djecu i mlade, sve više, pametnije i maštovitije, i sve ce biti bolje i zdravije.

     • Na kojoj instanci se formira etika u pozorištu, pa tako i u pozorištu za djecu i mlade, i kakva je odgovornost i učinak onih koji se njime bave, u odnosu na okolnosti u kojima se to dešava (društveno-političku situaciju, kulturnu politiku, itd.)?

      

113. Petar Pejaković

     Ne znam gdje se nalazi etika generalno u našem dobu, na kojoj je adresi i gdje se zaturila. Sigurno je treba potražiti u sebi, ta instanca je najidealnija, ali je pitanje koliko smo u mogućnosti ili koliko smo spremni za to. U ovom vremenu umjetnici kao da su još više otuđeni od svoje odgovornosti, ali i svojih prava. Kao da su abolirani, operisani i izopšteni. To je jedna neprijatno - lagodna pozicija. Na nama je da tu situaciju promjenimo i da ono čime se bavimo učinimo nužnim našem društvu, da stvorimo i njegujemo tu krhku nužnost potrebe za lijepim. Tu je prostor umjetničkog stvaralaštva za djecu i mlade primaran, idealan i od presudnog značaja. Time je odgovornost nas koji se time bavimo veća, ali istovremeno i naše mogućnosti. Ako smo već cvrčci, moramo našu muziku učiniti nužno potrebnu mravima, kao što im je i zimnica potrebna. Sada naša muzika nije dovoljno dobra za mrave. Moramo raditi i na muzici i na mravima, neku novu zimnicu.

114. Dejan Đonović

     Potpuno direktan da budem: jeste li čuli da je neko nekad negdje za nešto odgovarao? Niste. I bojim se, uskoro nećete ni čuti. Da postoji primjena principa odgovornosti mnogi ne bi ni pružali ruke prema bilo kojoj vrsti vlasti (pa i vlasti u pozorištu). Ko odgovara za promašaj u obrazovanju? Ko odgovara za promašaj u ekonomiji? Ne budite smiješni. Ako vas neko postavi na neko mjesto, ne očekuje od vas da budete odgovorni, već da budete poslušni. Za uzvrat ćete već nešto dobiti. I smo jedno malo društvo zasnovano na čekanju otpadaka i kupovini vremena koje ne možete dobiti u vlasništvo.

115. Davor Dragojević

     Nemam odgovor na ovo pitanje.

116. Ivana Mrvaljević

     Na vrlo ličnoj instanci. Najčešće, čini mi se, zavisi od pojedinaca i od toga koliko su u stanju prije svega da misle, a onda i djeluju beskompromisno. A kulturna politika i jačanje institucija morali bi da definišu nivoe pristupa teatru. Ovako je sve svedeno na lično, na ideju pojedinca, njegovu moralnost prema onome čime se bavi.

117. Mirko Radonjić

     Etika se u pozorištu formira na svim nivoima, od higijeničarke do direktora – s jedne strane, kao i od toga što ja kao autor privatno govorim i radim do onoga što čine likovi koje postavljam na sceni – s druge strane. Ali jedina etika koja je stvarno važna i za koju publika treba da zna jeste ona koja progovara sa scene. Otuda je valjda naša dužnost da – mimo kolokvijalnog i tračerskog uplitanja dnevne politike – djeci damo uvid u kompleksnost dobrih i loših odluka koje stoje pred njima, tj. da im pokažemo njihove zamućene granice, kako ne bi samo vidjeli ono što se zbiva, već i skrivene mehanizme zbog kojih se nešto zbiva, van provincijalnog crno-je-crno-bijelo-je-bijelo moraliziranja.

118. Maja Todorović

     Mislim da sam već dovoljno i rekla o tome, ali i to je stvar koja se opet završava na nivou ličnog. Za mene je ta odgovornost velika i bitna. S obzirom na sve društvene i političke okolnosti o kojima sam već iznijela dovoljno stavova, smatram da pozicija pozorišta treba da bude upravo pozicija uspostavljivača određenog sistema vrijednosti. A u te vrijednosti ubrajam sve što sam istakla kao meni najbitnije: misleći pojedinac, formiranje ličnosti sa izgrađenim identitetom i integritetom, otvorenost za dijalog, promišljanje i diskusije, iskrenost i čisti motivi. To se ne jede, ne maže se na hleb, ali se i te kako od toga živi. Nikako da postanemo svjesni da je kultura dio našeg nacionalnog identiteta. To je jasno iz odnosa pojedinaca i institucija prema kulturi. Lakše biste našli podršku za organizovanje košarkaškog turnira u naselju nego za snimanje filma ili pravljenje predstave. Ne kažem naravno da treba isključiti sport i sve drugo, pa sve sliti u kulturu. Ali ipak da joj napravimo malo mjesta. I čini mi se da to više ne mogu pojedinci već da tu moraju da se uključe odgovorne institucije.

119. Lidija Dedović

     Pozorišna etika je ukupan društveni i individualni moral, zato pažljivo treba raditi na očuvanju svih najvažnijih životnih, socioloških, estetskih vrijednosti. Kada i u društvu krene sunovrat morala, teatar je u obavezi da ga hitro i brzo vrati na noge i učini još jačim. To čine pametne procjene direktora i reditelja na temu literature, posvećen i uporan rad svih saradnika i izuzetnih i kao vazduh važnih glumaca, kao i neuništiva istrajnost svih zaposlenih posvećenika pozorištu. Ljubav, stabilnost, volja, misao ka naprijed. Sve to je etika. Zato teatar traje hiljade godina.

     • Kakvim procjenjujete kadrovske, stručne kapacitete kreatora (u smislu umjetnika, ali i producenata u kreativnom smislu repertoarskih i projektnih izbora umjetničkih timova, tema, i sl.) pozorišta za djecu i mlade u Crnoj Gori? Mislite li da postoji dovoljno želje i mogućnosti za njihovim formalnim i neformalnim usavršavanjem u Crnoj Gori, ako smatrate da je kontinuirano usavršavanje potrebno?

120. Davor Dragojević

     Mislim da je neophodno usavršavanje kreatora pozorišta za djecu i mlade. Mi u Crnoj Gori imamo dva veoma značajna međunarodna festivala – Kotorski festival pozorišta za djecu, veliki festival, jedan od najznačajnijh festivala te vrste na Balkanu i Međunarodni festival lutkarstava Podgorica – Crna Gora, koji će se ove godine održati četvrti put. Na tim festivalima gostuju pozorišta iz cijelog svijeta. Eto prilike da se mnogo nauči, da se razmijene iskustva sa drugim pozorištima, da se isprate svjetski trendovi, da se vide nove tehnike i tehnologije,... Međutim, veliki je problem što kreatori pozorišta za djecu i mlade u Crnoj Gori uopšte ne dolaze na te festivale, a ako i dođu, odgledaju samo jednu ili dvije predstave i to je sve.

121. Lidija Dedović

     Usavršavanje je uvijek potrebno. Samo neznalice kažu - ja sve znam, naucio sam dovoljno... Granice u iskustvu, znanju i željama ne postoje. Svaki dan je nova knjiga.

122. Ivana Mrvaljević

     Ulaganje u kadrovske potencijale, u stručnost kreatora je neophodno, uz više puta pominjanu obavezu za stvaranjem novih i jačanjem postojećih institucija koje doprinose razvoju pozorišta za djecu i mlade.  Na primjer, nezaobilazan segment teatra za djecu i mlade je lutkarstvo kao važan pozorišni podžanr. Na Fakultetu dramskih umjetnosti ne postoji niti predmet lutkarstvo, a kamoli poseban odsjek za režiju lutkarskih predstava i animaciju lutaka. Lutkarstvo je vrlo primjenjivo i u teatru za odrasle, ali je lutka kao rekvizit neophodna u pozorištu za djecu i najlakše komunicira sa ciljnim grupama najnižeg godišta.

     Neophodna je i kontinuirana razmjena iskustava. Komunikacija sa svijetom i iskustva razvijenijih sredina, bilo preko pojedinaca koji mogu biti pozvani da podijele iskustva bilo preko određenih projekata, bila bi dragocjena. Takođe stvarna želja pojedinaca da se specijalizuju u određenoj oblasti (u ovom slučaju u teatru za djecu i mlade) jako je važna, a čini mi se da ona najviše nedostaje.

     U našem slučaju, u kome kulturna politika nije definisana i u kojoj ne postoji stav da je pozorište za djecu i mlade važno, mladi ljudi koji bi i imali namjeru da se profilišu i bave isključivo ovom vrstom teatra, prije ili kasnije dolaze u situaciju da „zavole“ ono što će proći i što će im obezbijediti materijalu sigurnost. I tako u krug. Ukoliko ne stanemo na loptu i ne definišemo šta su nam prioriteti ne možemo očekivati čak ni zanimanje za ovu vrstu teatra, a kamoli odluku da se neko njime kontinuirano bavi.

123. Mirko Radonjić

     Kao neko ko je školovan u Crnoj Gori, znam da nam je svima – rediteljima, glumcima, dramaturzima i producentima – potrebno dodatno usavršavanje, i formalno i neformalno. Prilika da radimo na sebi i naučimo se artikulaciji. Prilika da radimo.

124. Maja Todorović

     Prvo da kratko dogovorim na ovo poslednje - kontinuarno usavršavanje  je nužno, jer samo tako možemo da idemo u korak sa vremenom i svim onim što ono nosi. Što se tiče kapaciteta kadra, teško mi je da sudim, jer mi se čini da mnogi ljudi još nisu ni dobili šansu da pokažu svoje kapacitete. Opet ne upirem prstom, ne jer ne smijem, već zato što mi se čini da to nije odgovornost pojedinca ili male grupe ljudi. Odgovornost je svih nas koji smo dozvolili da kultura odlaska u pozorište nestane, da se bioskopske sale zatvaraju, da su izložbe ekscesi, a koncerti klasične muzike sviranje u i za prazno. Kultura nam se svodi na incident. A mislim da imamo mnogo prostora, mnogo inspiracije oko nas, mnogo ljudi koji imaju energiju i želju. Zato smatram da treba da reagujemo svi - od vlasti i ministarstva kulture do medija, koje bih posebno istakla jer je ovo vrijeme njihove nadmoći, od ljudi koji se bave kulturom u najrazličitijim oblicima, ali i obrazovanjem do roditelja. Ne bih zaobišla ni razne firme koje vole da u marketinške svrhe ističu nacionalni identitet, savjestan odnos prema društvu i mladima. Sad se, naravno, postavlja pitanje kako to da toliko iskritikovah kapitalizam i tržište, a onda pozivam njihove predstavnike da se uključe u kulturu. Pokušaću da objasnim. Moja kritika ne znači da sam zagovornik vraćanja na razmjenu dobara, niti da imam nekakvo utopijsko viđenje svijeta. Isto tako ne propagiram prokomunističke ideje gdje je sve „naše“ i svačije. Vrlo sam svjesna onoga što nam je komunizam i socijalizam ostavio u nasleđe. Da, svjesna sam, iako nisam živjela u to vrijeme. Ne smatram da treba da živiš u nekom vremenu da bi mogao da budeš svjestan određenih sistema, jer prema toj logici niko od nas ne bi mogao da sudi o feudalizmu ili robovlasničkom uređenju. Svi smo svjedoci kuda nas je odvela i još nas vodi nasilna privatizacija. Nisam protivnik privatizacije ukoliko je ona u funkciji donošenja dobra za šire društvo i okolinu, a ne za pojedince. Plaši me privatizacija kulturnih institucija, kao i njeno usmjerenje ka isključivo tržišnoj orjentaciji iz istog razloga iz kog me plaši privatizacija uopšte. Plaši me da će nam se dogoditi sudbina beogradskih bioskopa, da će nam se dogoditi sudbina niza preduzeća koja su zatvorena u tom procesu.  Zato smatram da treba da pronađemo način da funkcionišemo koliko je moguće u nekim kompromisima. Iako je prodati i ostvariti profit danas najbitnija stvar svakog preduzeća, mislim da kultura tu mora da se zadrži kao neki balans i da ne smije da krene u tom smjeru. Postavlja se onda pitanje što bi preduzetnici pomogli onima koji se bore protiv onoga što je njima najbitnije. Pokušaću i to da objasnim. Ekstremnost i u njihovom cilju tj ostvarivanju profita je kao i svaka ekstremnost nešto što vodi u neminovan sunovrat kad-tad. Bolesno i zagušeno društvo, ne može da donese nikome ništa. A kultura je jedan od indikatora. Ljudi koji su spremni da se suoče sa sobom i svijetom oko sebe, koji mogu da se prepuste onome što umjetnost i kultura nudi, koji mogu da gledaju „odraz u ogledalu“ koji im nudi pozorište, koji se preispituju i žele da izgrade kvalitetan život, su takođe i ljudi koji su potrebni svima. Zdravo i funkcionalno društvo može da omogući i zdravo i funkcionalno tržište.  Zato dolazimo do tačke spajanja - oni koji zaista žele zdravo tržište i ostvarivanje profita na osnovu kvaliteta poslovanja, a ne na osnovu korupcije i prevare, željeće da posluju u zdravom okruženju. Vraćam se onda  na Grke i katarzu i doživljavanje umjetnosti kao pročišćenje, kao svojevrsan put ka „zdravlju društva“.

     Sve je ovo vrlo idealistički i naivno i pripisaće se mom mladalačkom entuzijazmu, ali smatram da je taj entuzijazam i potreban da se pokrenemo i da makar pokušamo da uradimo nešto. 

125. Petar Pejaković

     Umjetničko usavršavanje je u velikoj mjeri ne-svojstveno našoj sredini. Niti ima dovoljno mogućnosti, niti potreba, niti svijesti. Naravno da je ono nužno ako želimo da se dalje razvijamo. Što se tiče kadrova, vidim da dolaze mladi ljudi sa raznim sposobnostima i novim energijama, koji posvećeno i iskreno prilaze radu za djecu i sa njima, i to je nešto što uliva dodatnu snagu i motivaciju da se svi dalje unapređujemo i predanije razvijamo pozorišno stvaralaštvo za djecu i mlade. Uostalom, djeca i mladi su, između ostalog, i istinski “izvori obnovljive energije”.

126. Dejan Đonović

     Rekao bih samo ovo: Nije svako sposoban da se bavi pozorištem za djecu. Ali onaj ko ne pravi razliku između pozorišta za djecu i pozorišta za odrasle već je u velikoj prednosti. Onaj ko ima želju i potrebu da se umjetnički izražava poštujući djecu kao najvažniju publiku na svijetu još je u većoj prednosti. Ako vaša umjetnost ne pati od kompleksa niže vrijednosti, imaćete valjda i snage i volje (a ponekad i inata) da sebe usavršavate iz predstave u predstavu. Iz aplauza u aplauz. A svaka predstava je novi izazov, i nova neizvjesnost. Zato treba biti maksimalno spreman. I ulagati u sebe onoliko koliko je to moguće. Još uvijek kod nas nema zdrave konkurencije, pa smo svi pomalo uspavani i ulijenjeni. Ali, ne možemo sami. „Dajte mi polugu, podići ću Zemljinu kuglu!“