Tarzan: Izvođački Tarzan

Gradsko pozorište Podgorica: motivima romana Edgara Rajsa Barouza, ,,Tarzan-gospodar džungle”, red. Tamara Vujošević Mandić i Davor Dragojević

Otkad se davne 1914. godine prvi put pojavio u imaginaciji pisca Edgara Rajsa Barouza (u romanu „Tarzan među majmunima“), lik dječaka i kasnije mladića Tarzana, koji odrasta izvan civilizacije, nikada nije izgubio zavodljivost i fascinantnost. Barouzu je pošlo za rukom da na komunikativan i jednostavan način ispriča priču o jednoj univerzalnoj temi koja ne prestaje da zaokuplja ljude od onog časa kada su počeli da osjećaju nelagodu pred prirodom i shvatili da joj više ne pripadaju – da li je čovjek plemeniti divljak koji je degradiran i poražen odvajanjem od prirodnog ili je to, pak, samo idealistička i neosnovana optimistična antropološka projekcija?  

Ispostavilo se, u decenijama nakon što je Barouz napisao roman, da u različitim političkim i istorijskim kontekstima ova tema uvijek iznova može postati aktuelna, da se pitanje „izvorne ljudske prirode“ stalno iznova pojavljuje u svim našim savremenim raspravama o ljudskoj etičnosti, nasilju, političnosti i sreći, i da Tarzan ima ogroman potencijal za aktualizaciju i reinterpretaciju.    

Ali, ta pitanja nisu zanimale autore predstave „Tarzan – gospodar džungle“ Davora Dragojevića i Tamare Vujošević Mandić, koja je premijerno izvedena 27. decembra 2023.godine. Umjesto na predstavljačkom, idejnom i značenjskom, ovdje se insistira na izvođačkom, čulno evokativnom, neverbalnom i tjelesnom.  

Da bi se svijet džungle sa Tarzanom kao njegovim gospodarem čulno snažno evocirao u ovoj predstavi se koriste različita sredstva. Dramsko i lutkarsko nalaze se u nekoj vrsti simbioze. Koreografija  i glumačko tijelo kao scenski znak imaju primat do te mjere da ova predstava, uprkos naratorskim pasažima, gotovo da postaje neverbalna. Lutke urađene prema dizajnu Kirila Vasileva i njihovi pokreti na sceni pružaju publici autentičan doživljaj ove priče. Naime, koliko god da je lutka očigledno sredstvo fikcije, ona zauzvrat (naravno, ako joj život udahnjuju vješti glumci, kao što je to slučaj u ovoj predstavi) pruža istinski i dubok doživljaj lika. To je slučaj sa likom glavnog junaka Tarzana koji je najprije, u dječijoj dobi, predstvljen kao lutka (Smiljana Martinović), ali tu su i lutke zvijeri, merkata, papagaja, koje pozivaju djecu da imaginiraju džunglu kao okruženje puno ljupkih, ali i opakih životinja. Uključivanjem lutaka – životinja publika se uvodi u digresije: one se spremno koriste kao izvor zabave ili straha dok priča zastaje ili skreće sa puta. Najzad, tu su komične scene u kojima se životinje javljaju kao trapave, nestašne ili zastrašujuće kao, na primjer, kad na scenu ulazi lutka-leopard (Itana Dragojević), koju prati zvučni efekat zastrašujuće rike. Naročito je scenski efektno upoređivanje pokreta lutke i pokreta glumca u trenucima kada majmuni obučavaju Tarzana kako da se kreće, pa koreografija Tamare Vujošević-Mandić tada dobija obrise gimnastike i akrobatskih vještina. Zapravo, ova predstava se oslanja na dvije koncepcije: igru koja uključuje i igru koja isključuje tijelo glumca kao scenski resurs. Onamo gdje je glumac medijum za prikazivanje radnje, mogućnosti pokreta tijela koriste se do krajnjih granica (kretnje kojima se oponaša majmunski hod, akrobacije ili, pak, zajednička koreografija glumaca uz snažnu muziku afro-ritmova Veselina Bogićevića). 

Tarzana u zrelijoj dobi energično igra mladi glumac Milo Perović (na master studijama glume), a Lara Dragović interpretira plemenitu ljubiteljku životinja Džejn koja se sukobljava sa grupom oportunista u lovu na životinje, koje igraju Pavle Ilić, Anđela Radović i Vukan Pejović. Marija Đurić u ulozi brižljive Kale i Jelena Simić kao Ćita akrobatskim pokretima pokazuju inteligenciju i razigranost majmunskog svijeta. Miloš Kašćelan kao Kerčak u sceni borbe sa Tarzanom na uzbudljiv način prikazuje agilnost svojih pokreta u okviru osmišljene koreografije Tamare Vujošević-Mandić.

Živopisna scenografija Kirila Vasileva je u funkciji dinamične scenske radnje, dok konopci i drugi rekviziti služe za akrobacije i gegove glumaca. Scenografiju upotpunjava i video materijal Gorana Brnovića živih i vedrih boja sa prizorima iz džungle. Vasilev je takođe radio kostime, a  interesantan je izgled čopora majmuna: fleksibilnost glumačkih tijela se potencira jednobojnim kositimima sa resama koje podvlače intenzitet pokreta. Oni su rađeni bez namjere da se imirira stvarni izgled ovih životinja: glumcima je prepušteno da svojim pokretima podstaknu  imaginaciju gledalaca.  

Ali, na kraju ipak opažamo da izostanak temeljitijeg rada na motivu glavnog lika i jasne ideje o tome gdje se želi stići (mimo banalnosti ljubavnog hepienda i motiva pobjede nad koristoljubivim zlotvorima) uzima danak. Ova predstava uspostavlja odmah čvrstu vezu s publikom zahvaljujući sugestivnosti lutaka i pokreta glumaca na sceni. Na početku predstave postoji jasan narativni okvir u koji se smješta koreografija i tada se čini da mališani prate s interesovanjem ono što se događa na sceni. Ali kasnije, kada se javljaju razvučeni intervali borbe između likova ili, pak, kada se priča razvija u romantičnom smjeru – pažnja slabi. U pojedinim segmentima izostanak verbalnog sadržaja ili naracije dovodi do nerazumijevanja (naročito s obzirom na to da publiku čine djeca). Razvoj dramskih događaja nakon sukoba sa Kerčakom i kasnije sa lovcima vodi ka romantičnom kraju koji, nažalost, ostaje suviše banalan. Možemo da zamislimo različite teme koje su ovdje mogle biti aktualizovane, od onih koje se tiču civilizacijskog buma na račun prirodnih resursa i profita kao pokretača tih procesa do tema narastajućeg licemjerja, komformizma i sebičnosti.

Nijedna od tih (ili drugih) tema nije, međutim, ni okrznuta. To je nesumnjivo problem ove predstave koji će na svoj način identifikovati i dječja publika. Na drugoj strani, ovdje svjedočimo jednom zrelom koreografskom izrazu, insistiranju na scenskom pokretu, peformativno bogatoj inscenaciji koja uspijeva da „oživi“ priču o Tarzanu, i to nam se čini značajno i dovoljno za uspjeh ove predstave. Trud uložen u njen izvođački i performativni plan ne samo da motiviše najmlađu publiku, već i imponuje kao rediteljski iskorak, nastojanje da se u kontekstu crnogorskog pozorišta za djecu istraže prednosti izvođačkih sredstava nad verbalnim.