Radovan III: Osuđeni na samoizdaju

Grad teatar Budva i Narodno pozorište Sombor: Dušan Kovačević, "Radovan III", red. Vito Taufer

Na pedesetu godišnjicu od njenog nastanka, drama „Radovan III“ Dušana Kovačevića, u režiji Vita Taufera, premijerno je odigrana na budvanskoj Sceni između crkava 15. avgusta 2023. godine, u koprodukciji JU Grad teatar i Narodnog pozorišta Sombor.

Izvođenje ove drame dalo nam je (ne tako čestu i uvijek uzbudljivu) priliku za višeslojno interekstualno čitanje ove režije, ne samo u odnosu prema dramskom tekstu iz kojeg je nastala, već i u odnosu na njegovu prethodnu, kultnu inscenaciju – predstavu „Radovan III“ koju je 1973. na sceni beogradskog Ateljea 212 još 1973. godine postavio Ljubomir Draškić. Bila je to možda jedna od načuvenijih jugoslovenskih komedija čija slava, za koju je u velikoj mjeri bio zaslužan glumac  Zoran Radmilović, traje do danas. Uoči premijere smo čuli da ova režija nije mišljena kao replika na tu predstavu. Kasnije, na premijeri u to smo se i uvjerili: nema ovdje nijedne reference na staru predstavu. „Radovan III“ Ateljea 212 bio je „glumačka predstava“ koja je vrcala od burlesknih glumačkih improvizacija, u prvom redu Zorana Radmilovića, koja se tokom svog dugog scenskog života na neki način „otkinula od teksta“. Ono što je uradio Vito Taufer moglo bi se opisati i kao vraćanje na sami izvor, to jest povratak tekstu.         

Vito Taufer očito je krenuo sa idejom da u ovom tekstu postoji nešto još živo i mlado i nakon pola vijeka od njenog nastanka. Ono što je našao jeste nasilje. U ovoj drami nasilje je zametak koji će se kasnije, od vremena njenog nastanka do danas, u izvanpozorišnoj realnost razviti i razotkriti kao naše osnovno iskustvo društvenosti. U međuvremenu dogodili su se jugoslovenski ratovi, imali smo, dakle, svoju regionalnu erupciju nasilja, a onda je nasilje postalo stanje u kojem živimo, potpomognuto medijskom i digitalnom kulturnim, političkim diskursima, novim oblicima otuđenja čovjeka, sveprisutnim pritiskom na individuu koja odgovara „pucanjem“. To iskustvo nasilja koje smo u međuvremenu stekli baca novu svjetlost na tu staru urnebesnu priču o dvije sukobljene porodice i nasilju kojem smo se nekada davno smijali u „Radovanu III“ daje drugačiji prizvuk. Tragi-komičnost je sačuvana, i dalje se krećemo u oba ta registra, ali svijet ovog „Radovana III“ mnogo je otvoreniji za društvenu zbilju i oblike nasilja koji su u međuvremenu dostigli svoju „punu zrelost“. 

Drama Dušana Kovačevića ima podnaslov „Bolna priča o samoizdaji“. Režija Vita Taufera prati taj etički okvir, drži se te teme samoizdaje kao poveznice. Porodična tiranija, želja za vlašću i kontrolom nad tuđim životima, napuštanje zavičaja praćeno nostalgijom, otuđenje u savremenim, gradskim uslovima života – sve ove aktuelne teme povezuje samoizdaja kao sudbina našeg čovjeka. Sve se ovdje izdaje: sopstveni korijeni, identitet, moralni integritet i ljudskost, a nasilje je oblik u kojem se nužno javljaju sve te samoizdaje kojima nema kraja.  

Takav etički okvir i tragi-komičan žanr otvaraju prostor za uzbudljive i živopisne likove koje pri tom lako prepoznajemo u savremenosti. Radovan III u tumačenju Ninoslava Đorđevića je čovjek kojeg znamo iz svog okruženja. Znamo tu ranjivost koja se preobražava u surovost, strah od osude okoline, želju za dokazivanjem, kukavičluk i samoizdaju kao lični izbor. I svi ostali likovi imaju sličnu punoću i životnost koju karikaturalnost ne dovodi u pitanje. Interpretacija Biljane Keskenović kao Rumenke nije ništa manje uzbudljiva i tragi-komična od Radovana Ninoslava Đorđevića, sa kojim čini funkcionalan tandem čiji nas dijalozi podsjećajući na duhovite dijaloge bračnog para iz „Kralja Ibija“. Jelenče, ta nevina duša u surovom poretku, u tumačenju Nemanje Bakića takođe je i tragična i komična figura u svom uzaludnom naporu da jedan apsurdan komšijski sukob preobrati u odnos ljubavi. Georgina koju tumači Marija Maša Golubović postaje lutka u rukama svoje porodice, klovnovska karikatura koja samo reprodukuje tuđe misli i izvršava naloge. Vrhunac licemjerja patrijahalnog društvu nalazimo u nadrealnom liku Georgine koja je je godina trudna i ne smije da rodi bez odobrenja oca, odnosno dok se ne uda. U predstavi se potenciraju feministički značajne teme obespravljenosti žena, neželjenosti ženskog djeteta, spremanja za ulogu supruge uz zanemarivanje obrazovanja, a u liku Georgine sve to je iskarikirano do krajnjih granica: ona postaje napuderisana nezgrapna lutka u nakićenom kostimu (Biljana Grgur) koju treba prodati –  udati u kafani. Takođe, u tom smjeru je građen i lik Katice od koje je otac napravio muškaraču, iz razočarenja što je dobio žensko dijete, a tu muževnost i i ratobornost komično tumači Danica Grubački, poskakujući svako malo da bi nekoga istukla i istjerala pravdu. Srđan Aleksić igra Stanislava, Radovanovog tasta, kao seljaka koji uživa u ratnim igrama, a Pavle Popović kao „pokojni“ Vasilije na kratko se pojavljuje sa ludačkom egzaltiranošću masovnog ubice. Ulogu Kelnera tumači Lazar Nikolić prikazujući nam komični oblik tiranije u sopstvenoj kafani, a Dejan Pletikosić, Vladimir Broćilović, Igor Pekanović, Dejan Vuković i Andrej Todorović se, kao neprijateljski Vilotići, pojavljuju na samom kraju da bi potencirali prijeteći militaristički podtekst ovih „nevinih“ oblika tiranije.   

U ovoj inscenaciji takođe se insistira i na poetskim elementima teksta. Kontekst (sukobi i napetost) u kojem Jelenče izvodi svoje songove (Tužan je pogled s dvanaestog sprata: Visina ljude od ljudi deli / Iz stana u nebo vode vrata /Na nebu smo se rano sreli! A narod kao da nema briga: /Narod i dalje mirno spava; Ja gledam i plačem ove noći; Dok tiho teče reka Sava!) proizvodi komičan efekat (on ostalim likovima zvuči kao budala), ali ti stihovi poetski snažno osvjetljavaju podtekst drame, naročito kada u smrtno opasnim situacijama, u rep aranžmanu (muziku za predstavu su komponovali braća Robert Pešut Manjifiko i Aleksandar Pešut Shatz) pjeva o otuđenju, samoći, bolu i zavičaju.

Kostimi Biljane Grgur su živopisni i groteskni, a između ostalog oni su u funkciji nastajanja lika Rumenke koja je stilistkinja cijele porodice (ona pravi stilske zahvate koji su povod za smijeh: Radovanu šije smiješne pantalone od rukava kaputa, ocu greškom šije sako s tri rukava, redizajnira Kelnerov sako sječući mu rukave itd). Scenograf Lazar Bodroža kreira realistični prostor s većim brojem ulaza i izlaza, a pirotehnička sredstva i zvučni efekti naglašavaju nasilje na filmski upečatljiv način, praveći zastrašujuću ratničku atmosferu.  

Zloslutni prizvuk nadolazećeg nasilja i terora u Kovačevićevoj drami, želja da se čuje taj zvuk ojača – to bi mogao biti ključ za razumijevanje Tauferovog čitanja „Radovana III“. Smijaćemo se mnogo gledajući ovu predstavu koja se kreće u oba registra tragi-komičnog žanra, ali ni u jednom trenutku nećemo izgubiti vezu sa različitim oblicima nasilja koji su se u međuvremenu dogodili i koji se i dalje umnožavaju i preplavljuju naš život. Shvatićemo da nema „malog“ i „velikog“ nasilja, da su svi oblici nasilja tijesno povezani, na šta nas stalno treba podsjećati. Mogli smo možda imati drugačija očekivanja (podstaknuta i prethodnom pozoršnom recepcijom ovog teksta) ali smo vidjeli vrijednu predstavu, dobro fokusiranu na društvenu temu koja nam je važna i sa velikim komunikacijskim potencijalom, prije svega zahvaljujući zreloj i istančanoj igri većeg dijela glumačke ekipe i inteligentnoj režiji Vita Taufera koji, oslanjajući se i na filmski jezik, zvučnim i vizuelnim sredstavima uspijeva da pozorišno transponuje i poetsku i etičku srž ove drame o smiješnoj, ali prije svega tragičnoj ljudskoj osuđenosti na samoizdaju.