Konkurs za najbolji dramski tekst za djecu i mlade u Crnoj Gori: a gdje su tu djeca?

Biti u žiriju za izbor dramskog teksta za djecu i mlade svakako imponuje, ali nije nimalo ni lak ni zahvalan zadatak. Pogotovo kada ste i sami relativno mlad pisac. Suditi o djelima, ma kako to „sa strane“ djelovalo, nije nimalo lako. Uvijek se postavlja pitanje da li je upliv ličnih afiniteta presudan, na osnovu čega se donosi „sud“ , da li smo istu pažnju posvetili svima i sl. I ranije sam bila u žiriju, mada uglavnom na filmskim festivalima, te sam od tada uspostavila, onako sama sa sobom, neka pravila. Prvo: svako djelo gledam/čitam od početka do kraja bez pauza. Sa filmovima je to donekle lakše jer ih uvijek gledate u sali, otprilike u isto vrijeme svakog dana, te su uslovi donekle isti za sve. No kada čitate tekst, malo je drugačije. Teško je „namjestiti“ iste uslove, ali se baš zato se trudim da čitanje ne prekidam kako mi u pauzama ne bi „pobjegle“ misli i prekinuo se doživljaj. Drugo pravilo: u svakom tekstu prije svega pratim usklađenost sa propozicijama konkursa, dosljednost u cjelokupnom rukopisu, određene dramaturške elemente, tretman teme i jasnu ideju. I naravno, emocije. To jeste prilično subjektivna stvar, ali je i vrlo teško odvojiti bilo koji umjetnički izraz od toga. Pa čak i u djelima pisaca koji su se teorijski zalagali za „ukidanje“ emocije, emocije postoje. Možda je Breht kao primjer  već postao „opšte mjesto“, ali je zaista najzahvalniji kao dokaz. Kada govorim o dramskim elementima i strukturi, priči i likovima, to ne znači da u djelu poštujem samo i isključivo „školsku“ postavku. Vrlo sam svjesna „novih“ dramskih tendencija (mada ne znam ni sama što se zovu nove, kad mnoge od njih - od razbijanja lika, forme, četvrtog zida i sl., postoje već duži niz godina). Ali takođe smatram da i u svakom „razbijanju“ i eksperimentisanju sa formom mora da postoji određena  dosljednost i konzistentnost. Na kraju, ono što je meni uvijek najzanimljivije i najvažnije jesu pitanja: koja i kakva pitanja postavlja djelo? Odgovori su manje zanimljivi (a još bolje i ako ih nema). U krajnjoj liniji zbog tih pitanja i čitamo klasike. A klasici su i postali klasici zahvaljujući pitanjima koja postavljaju. Šekspirova djela su „preživjela“ i toliko su aktuelna danas, zbog pitanja koja postavljaju. No, to je za neku drugu temu.  Kako sam oduvijek bila „štreber“ spremila sam marljivo svesku i olovku da upisujem komentare i bilješke tokom čitanja svakog teksta i krenula da čitam.

Prvo što me je iznenadilo jeste broj tekstova. Na konkurs je pristiglo desetak tekstova, što je prilično mali broj, čak iako Crna Gora nije neko „veliko tržište“. No tješila sam se da je samo „takva godina“ i da kvanitet ne garantuje kvalitet. Međutim, uz skroman kvanititet, ispostavilo se da je i prilično skroman kvalitet. Moje sledeće iznenađenje je bilo to što neki tekstovi očigledno nisu pisani ni namjenjeni djeci. Više su mi djelovali kao komadi koji su ranije napisani, pa su autori odlučili da ih pošalju po principu APP (ako prođe - prođe).  O tim dramama bi se moglo možda raspravljati sa nekog drugog aspekta, ali s obzirom da je ovdje akcenat na dramskom djelu namjenjenom djeci, sve to „pada u vodu“. Kada bi ovo bio kakav stručan rad, ovdje bih dodala i onu zvjezdicu: ako se u određenom djelu pojavljuje neko mlađe dijete uzrasta do 18 godine to ne znači da je samim tim taj tekst namenjen djeci.

Zatim su uslijedili tekstovi koji imaju elemente drame i baš kad sam pomislila da će nešto da krene i da se desi, shvatim da sam došla do kraja teksta. Na 15. strani. Ok., mnoge današnje predstave kad bi se pretočile u tekst imale bi 15 strana. No ovo nije konkurs za predstavu, ni nacrt predstave ni  koncept ni skeč nego za dramski tekst i to cjelovečernji. Opet kvantitet, u ovom slučaju broj strana, nije mjerilo kvaliteta. Problem je što tih 15 strana  ne daje dovoljno kvalitetnog „materijala“ za cjelovečernju predstavu. „Načinju“ se neke teme ali one ne stignu da se razviju jer kraj komada prosto prebrzo „dođe“.  Na kraju se sve svelo na tri do četiri teksta o kojima se može raspravljati u smislu da jedini ispunjavaju propozicije konkursa: cjelovečernji dramski tekst pisan za djecu i/ili mlade.

Problem koji sam istakla na početku, a to je biti mlad pisac u žiriju, možda sada dolazi do izražaja. Poslije ovakvih „teških“ osuda, izgleda zaista, kao da je neko studentu dramaturgije dao priliku da piše kritiku, pa on(a) odlučio da, što bi moj profesor Boško Milin rekao,  pitbulovski „rastrgne“ predstavu. No, takođe smatram da, iako sve zvuči prilično „pitbulovski“, navedeni argumenti su sasvim dovoljni kao objašnjenje zašto određeni broj komada uopšte nije mogao da uđe u razmatranje.

Ono što je bilo dodatno obeshrabrujuće jeste tretman određenih tema. Iako su brojne teme prilično aktuelne i zaista jesu problem savremenog društva i tiču se mladih, tretirane su dosta banalno i uprošćeno. A to je problem i obeshrabrujuće je jer djeluje kao da se publika, u ovom slučaju, djeca podcjenjuju. Možda ne svjesno i namjerno. No to ukazuje na sledeći problem: dramskom stvaralaštvu za djecu se ne posvećuje dovoljno pažnje. Pisci očigledno nisu imali prilike da vide kvalitetne predstave za djecu, nemaju dovoljno prilike ni motivacije da stvaraju i razvijaju svoja djela za djecu, nemaju osjećaj šta znači kada su djeca publika. Tražiti krivca je besmisleno (to svakako nisu samo pisci), dovoljno je istaći da problem postoji i da je neophodno da se što prije i što hitnije nešto preduzme. Podsticaj stvaralaštvu nije jedan usamljeni bijenalni konkurs. Podsticaj stvaralaštvu znači  konstantan rad na  razvoju, edukaciji, istraživanja itd. Podsticaj nije angažman jedne organizacije i nekoliko ljudi. Podsticaj je angažovanje svih nas: od dramskih stvaralaca do kulturnih i obrazovnih institucija, roditelja i same djece.

To što djeca nisu teorijski „potkovana“ ne znači da nisu misleća bića i da ne razumiju, odnosno da sve treba da im se „crta“. Smatram da pozorište ne treba da bude mjesto koje će da podučava ili poučava niti da govori: djeco ovo je „pi“, „kaka“, a ovo je lijepo i politički korektno. Zato se stalno vraćam na pitanja. Pozorište je tu da postavlja pitanja. Kako djeci, tako i odraslima, kako publici, tako i piscima, rediteljima, glumcima. Svima. Da poziva na mišljenje, diskusiju i preispitivanje.  A tu su djeca najdivnija publika. Zato što je upravo djetinjstvo vrijeme kada najviše i stalno isptujemo svijet oko sebe i sebe, kada postavljamo milione pitanja i želimo da saznamo milione stvari.

Didaktički i „crtajući“ pristup vidim kao problem iz više razloga. Prije svega, jer ne angažuje proces mišljenja već ga „ubija“ i samo prenosi određene konstantacije. Onda možemo jednostavno i da dođemo u pozorište i kažemo djeci: treba da volite sve ljude i želite mir u svijetu. No isto tako jednog dana može da dođe neko i kaže djeci treba da mrzimo sve ljude. Sada i sama banalizujem stvari, ali suštinski mehanizam je upravo taj. Ali ako djeca izađu iz pozorišta i pitaju se zašto je jedan dječak mrzio drugog dječaka iako mu ovaj nije dao razloga za to ili odakle potiče ta mržnja i da  i sami preispitaju svoje „mržnje“, mislim da se otvara put ka nečemu. Prije svega ka razvijanju svijesti i kritičkog mišljenja, preipitivanju i ispitivanju koje još niko nije stogao da uništi. A to „ispitivanje i preispitivanje“ je važno njegovati. Važno, nužno i neophodno kako bi to misleće djete izraslo u mislećeg odraslog pojedinca, a ne u masu za manipulaciju. Vjerujem da su djeca iskrenija publika upravo jer su oslobođena određenih stega i nametnutih sudova, koje mi tokom života neminovno nakupljamo i taložimo. A da je pozorište tu da ih podsjeća da treba da zadrže  tu čistotu i iskrenost  i želju da stalno saznaju nešto novo i stalno postavljaju pitanja. I da ne postanu samo „sunđer“  koji upija tuđe stavove i sudove. Da ne postanu kupoholičarska masa i konzumenti raznoraznog sadržaja koje savremeno društvo tako očajnički želi. Ispražnjene mozgove kojima će „kupi“, „gledaj“, „uzmi“, „mrzi“, lako i brzo da se ureže u svaki nerv.

Poslednje, ali ne najmanje važno. Posebno me iznenadila nemarnost i nepoštovanje kako konkursa, tako i sopstvenih tekstova. Gramatičke greške, nepismenost, nelektorisani tekstovi, copy/paste sa interneta sa sve zelenom pozadinom i „razbacanim slovima“, spojenim riječima i svim onim što ide uz to kad neki tekst samo kopirate i ne uredite poslije toga. Naravno ne kažem da bi nelektorisana Čehovljeva drama bila manje kvalitetna kao tekst od lektorisane, ali to je svakako nešto što ostavlja, ne baš dobar prvi utisak. Za mene je to kao da ste dijete pustili da ide na priredbu u pidžami. Svakako to ne znači da će dijete lošije da pjeva i da će garderoba umanjiti talenat, ali će biti dovoljno da se dijete ne osjeća ugodno, kao ni ostali ljudi u prostoriji. I to zato što svi znaju da ste mogli da ga sredite, a jedini razlog što niste to učinili je što ste lijeni. Ili što ste zaglavili na žurci, pa ujutru „na vrat na nos“ strpali djete u kola i odveli na priredbu. U pidžami. Neočešljano i boso. Isto tako i svi „neočešljani i bosi“ tekstovi u pidžamama“ pokazuju odnos pisca prema sopstvenom djelu i prema konkursu i prema stvaralaštvu i prema pozorištu i prema svojoj budućnosti i budućnosti pozorišta. Ok. je i da tekst nije budući „klasik“, ok. je i što poneka replika ne zvuči prirodno, ok. je i što je to tek prva ruka na kojoj može da se još radi, ok. je i ako nemamo inspiracije... Ali nije ok. ako mislimo da smo toliko „veliki“ i „genijalni“ da možemo da pošaljemo cijeli tekst spojen ili toliko nepismen da je određene riječi teško i dešifrovati. To nije pitanje talenta, ni manjka inspiracije, ni nedovoljnog iskustva. To je pitanje nemara i lijenosti. I tu nam niko nije kriv. Ni to što nema dovoljno podsticaja za stvaranje, ni to što nam kultura živi na aparatima, ni to što je pozorište skrajnuto i ubijeno. Tu smo sami i jedini krivci. I to nikad nije ok. Ne samo prema ljudima u žiriju, glumcima ili reditelju koji će satima da dešifruju tekst, nego prema sebi. Jer to znači da ni sami svoje riječi, svoj trud i svoj talenat ne cijenimo i ne poštujemo i ne volimo. Mi smo pisci. Naše riječi su naša djeca, naše malo obraćanje svijetu, naša želja  i nada da će neko tamo negdje da nas čuje i dijeli naše misli i osjećanja... A ako im te misli i osjećanja ne prenesmo kako treba, kako da očekujemo da  oni požele ikad više da nas čuju?