Nataša Nelević

Nije nam bilo prvi put da se ožalostimo na Dan CNP-a (1. novembar), da nas ova turobna rođendanska slavlja, koja se pokušavaju predstaviti kao slavlja na radost cijela naroda, spuste na zemlju i vrate u (provincijalnu) realnost, ali ove godine bilo je naročito tužno. Pokazalo se da nema više nikoga ko ima entuzijazma da duva u svećice i ispaljuje vatromet u dvorištu. Godinama je nekim ljudima, dovoljno šarmantnim, uglađenim i elokventnim da mogu da mimikriraju svoju političku zaleđinu i normalizuju stanje u CNP-u, uspijevalo da održe kontinuitet proizvodnje zavodljive simulacije jedne visoko-estetske, prestižne, elitne nacionalne kulturne institucije i drže nas u uvjerenju da tako nadmoćna kulturna postignuća ne treba prljati pričama o basnoslovnim honorarima, interesnim spregama, ličnim motivima za repertoarske odluke, jednom riječju – zahtjevima za više transparetnosti i ogovornosti. Nisu to radili smišljeno: nakon toliko godina privilegovanosti, proizvođači ove simulacije morali su povjerovati da ih njihove zasluge za “crnogorsku stvar” na polju kuture čine jedinstvenim, neprikosnovenim i nedodirljivim – ko bi drugi mladoj državi podario jednu ovako otmenu igračku, od koje se pred svijetom neće postidjeti? Eksluzivitet je prosto srastao sa njima. I naravno da u tim uslovima pučanstvu nije bilo nimalo lako da odoli toj fascinaciji, zavodljivoj sprezi političke moći, razmetljive raskoši, buržoaske otmenosti i izvjesnog rafinmana i obrazovanja: konačno, ipak ovo nije bilo nekakvo neznaveno pozorište sa crnogorske perferije koje je lako deklasirati, čiji akteri nikada nisu ni čuli za Bruka ili Artoa, u kojem gradonačelnici i gradonačelnikovice prave cirkus jer ne shvataju gdje se nalaze. Ovdje je sve bilo na nivou.

A onda je entuzijazam ispario, nestali su ljudi koji su održavali u životu tu glamuroznu simulaciju (valjda im je sve to dojadilo, ili su našli perspektivnije životne opcije), elitistički narativ o CNP počeo je da sahne, pristigli su na njegovo čelo neki novi ljudi bez kapaciteta da ga dalje guraju (resurs kulturnjaka od povjerenja koji su Vladi na dispozicijii, koji će znati da joj se oduže, valjda se u međuvremenu istrošio), i završili smo gdje smo završili – sa Željkom Sošićem kao umjetničkim direktorom, čovjekom sa beznačajnom pozorišnom biografijom, koji u direktnom uključenju sa rođendanske proslave CNP-a u 2. dnevnik TVCG crnogorskoj javnosti servira opšta mjesta i najavljuje nekakav proboj CNP na međunarodnu scenu, očito ne kapirajući ni ono što su njegovi prethodnici (ili neki od njih) znali i barem deklarativno umjeli da uključe u svoje javne nastupe i repertoarske strategije – da ovo pozorište prije svega nešto duguje građanima Crne Gore.    

Sumorna je bila rođendanska proslava – jasno se to vidjelo u televizijskom izvještaju i nikakva direktna uključenja nisu mogla podići slavljeničku tenziju. Ali je tenziju, i te kako, podigao 2. čin rođendanske proslave u studiju TV “Vijesti” (emisija “Načisto”), u kojem se, u režiji novinara Petra Komnenića, iste večeri uživo prikazivalo skidanje CNP-a (i ne samo CNP-a) do gole kože. Znamo taj novinarski manir pucanja pravo u čelo, uproštavanja stvari po mjeri opšteg zdravog razuma i…svidjelo se to ljudima, kivnim na vlast generalno, na CNP i kulturne elite specifično: mediji su im opet ponudili satisfakciju, trenutni osjećaj zadovoljenja, i… krenuli su pozivi, poruke, rasprave o tome ko je ovdje popio nokaut, a ko se održao na nogama.

Ali, ruku na srce, razloga za radost – ako to osjećanje uključuje nadu, dakle bilo kakvu izlaznu opciju – nije bilo. Između nespretnih pokušaja novinara da na pozorište aplicira temu korupcije i “spusti stvari na zemlju” i još nespretnijih, i pri tom krajnje bezvoljnih pokušaja bivšeg direktora Janka Ljumovića da optužbe diskvalifikuje pozivajući se ne autorsku autonomiju – tema je iskliznula, i na kraju se sve zaršilo kao jedna nemoćna i neartikulisana kuloarska priča o nepočinstvima u CNP koja ne nudi nikakav izlaz.    

Mogu predlozi rješenja tipa intervencija državnog tužilaštva novinaru donijeti dobar glas, a gledateljstvu trenutno zadovoljenje, ali stvari u pozorištu ne teku tako. Javni konkursi za izbor direktora, finansijske kontrole, intervencije tužilaštava i institucija za suzbijanje korupcije, svi ti mehanizmi nadzora koje novinar pokušava da predstavi kao samorazumljive i efikasne u pozorištu su, naravno, mogući, ali ne daju željeni rezultat, osim ako nam jedini cilj nije da stavimo katanac na njegova vrata (napokon, iskustva zemalja iz okruženja sa uvođenjem tendera i transparentnih procedura izbora direktora pozorišta pokazala su komičnost i neefikasnost takvih pokušaja). Bivši direktor Janko Ljumović, dakle, bio je u pravu kada je rekao da u pozorištu mora postojati umjetnička autonomija. Ali, o kakvoj autonomiji je riječ? Da li je bivši direktor mislio na onu autonomiju koja nam prva pada na pamet kada čujemo tu riječ – autonomiju koja se uspostavlja u odnosu na pozicije političke i finansijske moći koje su (valjda) u najvećoj mjeri ugrožavajuće po umjetnički integritet? Svakako da ne. Ali, na šta je onda mislio? Bilo bi dobro da je to objašnjeno, ali nije. Tako nam je ostalo da kontekstualno tumačimo ovaj poziv na slobodu, a u kontekstu koji je uspostavljen u ovoj emisiji, autorska autonomija za koju pledira bivši direktor može se shvatiti jedino kao pravo na samovolju, privatizovanje kulturnih resursa i uzurpaciju kulturnog prostora i kao sloboda od odgovornosti prema javnom interesu i pravu publike da bude uključena sa svim njenim različitim perspektivama i interesima, dakle kao autonomija u odnosu na ono što u  javnim kulturnim institucijama zapravo predstavlja jedino polje autonomije koje se mora braniti od upliva partijskih interesa i centara moći. Autonomija u CNP-u prije svega se ostvaruje kroz čuvanje javnog interesa, a do definicije javnog interesa u pozorištu svakako se ne dolazi telefonskim preporukama moćnika niti na večerama uskih krugova. O tome kako se obezbjeđuje taj javni interes najmanje treba podučavati upravo bivšeg direktora koji je tu nedavno sa velikim entuzijazmom promovisao knjigu koja upravo o tome govori. Nije stvar, dakle, u tome da on to ne zna. A u čemu je stvar – to je valjda svima jasno.          

Dakle, rastužilo nas je ovogodišnje slavlje u CNP-u. Prvo 1, a onda i 2. čin. Sve nas je oneraspoložilo: izjave novopostavljenog direktora koje ne ulivaju nikakvu nadu da će ovaj čovjek moći da se izbori sa hipotekom nedemokratičnosti koja opterećuje ovo pozorište, promašena tema u emisiji “Načisto”, naša evidentna nesposobnost da govorimo o pozorištu na način koji pozorištu priliči, navijačka radost bez trunke zabrinutosti. Crnogorsko nacionalno pozorište je toliko sraslo sa “personalnim rješenjima”, usisalo u sebe animozitet namijenjen njima da to (koliko god razumljivo) djeluje protiv-kulturno. Recimo da je i zato bilo mučno gledati “rasturanje” CNP-a na njegov rođendan.