Smrt i djevojka: Korektno i neinspirativno
Crnogorsko narodno pozorište: Arijel Dorfman, "Smrt i djevojka", red. Goran Bulajić
Na maloj, tek obnovljenoj sceni CNP-a 17. marta imali smo priliku da premijerno vidimo jednu vjerno predstavljenu verziju teksta “Smrt i djevojka” Arijela Dorfmana, u režiji Gorana Bulajića.
U svojim djelima pisac se često bavio terorom koji su sprovodile latino-američke diktature, a iz teme koju obrađuje u komadu “Smrt i djevojka” (ekranizovana 1994. godine zahvaljujući Romanu Polanskom), uočava se povezanost sa autobiografskim događajima u kojima je Arijel Dorfman učestvovao kao član vlade socijalističkog čileanskog vođe Salvadora Aljendea. Dorfman je izbjegao iz zemlje kada je vojna hunta napravila prevrat i zavela diktaturu koja je trajala 17 godina i u kojoj su na desetine hiljada građana preživjele najmračniju torturu. Nakon okončanja diktatrskog režima 1990. godine, nova vlada oformila je Komisiju za istinu i pomirenje, koja je trebalo da evidentira sva svjedočenja o nasilju i istraži zločine. Predsjednik jedne ovakve komisije je jedan od junaka Dorfmanove drame – Herardo Eskobar čiju su ženu Paulinu Salas u pređašnjem režimu silovali i mučili kao političku zatvorenicu u jednoj, u tekstu neimenovanoj južnoameričkoj zemlji. Paulina Salas (Julija Milačić) je politička aktivistkinja koja se intimno ne miri sa birokratskim rješenjima koje joj jedna ovakva komisija nudi, a ova etička dilema razbuktava se kada bračnom paru igrom slučaja u goste dolazi doktor Roberto Miranda (Dragan Jovičić) za kojeg je Paulina ubijeđena da ju je deset godina ranije zlostavljao.
Ovaj tekst govori o političkoj torturi, ali i podjeli društva na pristalice fašističkog poretka vojnih hunti i na komuniste. On dotiče ovdašnju publiku budući da i kod nas postoje svježe ideološke podjele kada je u pitanju tumačenje prošlosti. Prepoznatljivi su i momenti teškog procesa pomirenja, jer istorijsko pamćenje uvijek koči suštinsko ujedinjenje zajednice. Paralele sa crnogorskim društvom nije teško povući ako imamo u vidu da se ovdje još nisu zaboravile ni stare podjele na bjelaše i zelenaše ili komuniste i četnike, ni novije podjele na „branitelje“ nezavisne države i njene „unutrašnje neprijatelje“, i da sve to određuje i naš stav prema političkim zločinima.
Sve unutrašnje lomove, etičke dileme koje nas potresaju dok se određujemo prema pitanju kažnjavanja ovakvih zločina, učinili su na sceni opipljivim ovo troje glumaca. Paulina i Herardo imaju različite stavove kada je riječ o pitanju – treba li čekati na sporu i često nedostižnu pravdu i nastaviti dalje, ili uzeti stvar u svoje ruke i likvidirati zločinca kada je već ukazana savršena prilika za to? Takođe, neizvjesnost da li je dr Miranda zaista Paulinin mučitelj sve vrijeme predstavu čini uzbudljivom. Međutim, kada se na kraju ovaj rasplet razriješi i vrati nas u zonu kontemplantivnog, shvatamo da je naše iskustvo moglo biti složenije.
Scenografija (Anka Gardašević) ove predstave gradi se oko udobnog prostora dnevne sobe i trpezarije, igre sjenki i svjetla iza visokih elegantih zavjesa, koje doprinose dinamičnosti scene i povremeno kreira atmosferu saspensa. Kostimi Jelene Đukanović sugerišu pripadnost likova srednjoj klasi, odmjerenih ljudi, dok se iza te normalnosti kriju unutrašnji lomovi i psihičke krize.
Julija Milačić vrlo izražajno tumači lik žrtve, neshvaćene u njenoj borbi i konstantnom nepristajanju na licemjerje i kompromis na koji je navodi njen muž kojemu je karijera bitnija od samog dolaženja do istine i kažnjavanja zločinaca. Miloš Pejović plastično prikazuje lik Herarda Eskobara koji odustaje od starih ideala, tupi kritički duh i gleda kako će se prilagoditi zahtjevima sadašnjeg trenutka. Doktora Roberta Mirandu igra Dragan Jovičić predstavljajući nam ovog negativca povremeno s dozom humora, jer njegova deklarativna pravdoljubivost, pričljivost, nametljivost i licemjernost postaje komična.
Sve u svemu izbor ovog teksta odgovara maloj sceni pozorišta gdje se intezivno osjeća dramska napetost i smjenjivanje različitih emocija, od stepnje, straha, terora, do mirenja sa porazom. Predstava ostavlja snažan utisak nemogućnosti brisanja istorijskih trauma iz kolektivnog sjećanja jer nijedna politička volja ne može neutralisati stara trvenja, podjele i učinjena nedjela, dok zločinci često pronalaze put van tokova pravde.
Reditelj Goran Bulajić napravio je korektnu predstavu, koju svakako treba pogledati radi kvaliteta samog teksta i truda glumaca. Ipak, nedostaje joj personalnije iščitavanje u stilskom i scensko-jezičkom smislu, tim prije što imamo visoka očekivanja zbog prethodnih iskustava sa ovim tekstom.