O miševima i ljudima: Utopija slobode

Barski ljetopis i Gradsko pozorište Podgorica: Džon Stajnbek, "O miševima i ljudima", red. Dino Mustafić

Na festivalu Barski ljetopis u Starom Baru odigrana je premijera predstave “O miševima i ljudima” (23. jul. 2018) u režiji Dina Mustafića, a po tekstu  Džona Stajnbeka, u produkciji ovog festivala i Gradskog pozorišta iz Podgorice.

Mustafićeva interpretacija Stajnbekovog teksta odoljela je riziku reduktivno-didaktičkog  čitanja, približavajući nam tekst bogat višeslojnim ambivalentnim značenjima, gdje se humanost neodređeno prepliće sa surovošću, racionalno s emotivnim, etičko sa neetičkim. Dok se zlo u ovoj predstavi ne čini tako jednostavno objašnjivim fenomenom, kao  njegova jasna suprotnost se nameće ljudskost.

U tekstu nastalom dramatizacijom Stajnbekovog romana (dramatizacija i dramaturgija Stela Mišković)  glavni junaci su najamni radnici Džordž (Mišo Obradović) i Leni (Miloš Pejović), a radnja se odvija na nekoj kalifornijskoj farmi, u doba američke velike depresije. Njihov odnos liči na onaj između roditelja i djeteta, od kojeg je još dirljiviji u kontekstu Džordžove požrtvovanosti i brige za mentalno zaostalog  druga, ogromnog čovjeka sa umom dječaka. Pored njih i ostali likovi drame su na svoj način usamljene duše. Oni nemaju ništa, život im prolazi u neostvarivim snovima o bjekstvu na neko drugo mjesto, daleko od sopstvene zbilje, u slobodu. U pokušaju da ostvare svoje planove teže da se istrgnu iz sistema surovog kapitalizma, ne tako različitog od perioda ropstva  na koje neodoljivo podjećaju songovi Tamare Obrovac, napisani u stilu radnih pjesama robova, crnačkog „predbluza“. Kroz pakao radničke svakodnevnice, pomalja se nada, ljubav i poziv na ljudskost. Svaki put kada se između likova stvori veza i solidarni duh, tada u stvari život i dobija smisao, van suludog  začaranog kruga, rada za preživljavanje. I Stajnbek nas podsjeća na naše kapacitete da budemo humani, da smo prije svega ljudi a tek onda oruđa za pravljenje profita.

U predstavi se, bez bukvalnih aktuelizacija teksta, odslikava ondašnja radnička klasa čija je egzistencija bila uglavnom neizvjesna, ali nije teško uspostaviti paralelu upravo sa današnjim neoliberalnim kapitalizmom u kojem većina prekarijata radi samo da bi preživjela. Taj sistem uništava neproduktivne elemente, jer je bitno samo ono što služi toj svrsi, pa u više navrata imamo momente u predstavi u kojima se viškovi odstranjuju, marginalizuju, ubijaju, simbolično predstavljajući sistem u kojem nema milosti, u kojem je socijalna pravda nedostižna kategorija.

Glumci su uvjerljivo prenijeli na scenu karakternu iznijansiranost  svojih likova, koji su i u tekstu  gotovo opipljivi, jasno psihički izdefinisani. Od cijele ekipe treba izdvojiti odličnu igru Miloša Pejovića koji tumači glavni lik Lenija, inače punog nekontrolisane i ubistvene snage, u kontrastu s njegovom ogromnom željom za nježnošću; a tako djetinjast, naivan i nezgrapan pobuđuje u isto vrijeme i saosjećanje i smijeh. Mišo Obradović  je takođe uspješno predstavio lik Džordža, njegovog velikodušnog prijatelja, čiji su optimizam i snovi o boljem životu i oslobađanju iz kandži kapitala, jednak podstrek za obojicu, a ispostavljaju se kao utopija  izrabljene radničke klase. Vjerodostojan i uvjerljiv je i  Dejan Đonović u ulozi crnca Krivog, konjušara, usamljenog u svojoj izolovanosti i odbačenosti. Njegova rola ne samo da odslikava položaj crnaca – grupe  marginalizovanih među marginalizovanima, već u potpunosti dočarava Stajnbekovu misao o samoći, surovo nehumanoj. Pavle Ilić slikovito igra starog radnika Kendija naglašenom gestikulacijom i prostačkim tikovima, dok je Vule Marković uvjerljivo tumačio lik Slima, glavnog radnika i pravednog čovjeka uvijek saosjećajnog za druge. U ulozi Karlija, bezosjećajnog šefovog sina, Branko Ilić je ubjedljivo dočarao opsesivnu ljubomoru na svoju ženu Suzan (Marija Đurić) koju drži stalno pod budnim okom,s atjerajući je u stanje beznadežne samoće.  Marija Đurić je uglavnom korektno tumačila lik Suzan, ali je ipak njena igra na momente bila melodramatična i jednodimenzionalna.

Prostor (scenografija Smiljka Šeparović Radonjić) u kojem se odigrava predstava je prirodni ambijent amfiteatra u Starom Baru,  gdje se uz pomoć osvjetljenja , raznih rekvizita i kostima (Lena Leković) sugestivno izgradila atmosfera života na južnjačkoj farmi.

Reditelj Dino Mustafić je ostvario stilski nepretencioznu i korektnu izvedbu naturalističkog predznaka, ističući bogatstvo Stajnbekovog djela kroz već zrelu rediteljsku poetiku. Mustafić koristi naročito muziku kao jedan od ključnih činilaca u interpretaciji teksta, pa su se ovdje radne pjesme crnačkih robova stopile sa slikom pogrbljenih i ćopavih radnika ogrebanih dlanova. Time reditelj implicitno poteže pitanje socijalne nejednakosti nekad i sad, stavljajući radničku klasu u isti koš sa robovima. Paralela svakako nije daleko od stvarnosti, jer većina prekarijata danas stiče tek toliko novca dovoljnog da se prehrani – a samo hranu imali su i robovi. No i pored ovih krucijalnih socijalno-političkih problema, predstava pokreće iznad svega i egzistencijalno univerzalne teme, pa se nameće zaključak da uprkos surovosti sistema, uvijek postoji svijetla tačka u našem bivstvovanju,  mogućnost da dostignemo veličinu duha upravo u saosjećanju sa bližnjim.

 

Ostavi komentar