Pepeljugino maslo: Feminizam je konzumerizam?
Gradsko pozorište Podgorica: Tena Štivičić, "Pepeljugino maslo", red. Alisa Stojanović
Nastao na osnovu kolumni izuzetne, nagrađivane i međunarodno afirmisane dramske spisateljice Tene Štivičić, fragmentarni tekst predstave „Pepeljugino maslo“ Alise Stojanović bavi se mnogobrojnim temama koje povezuje ženska, pro-feministička perspektiva iz koje se razmatra široki dijapazon aktuelnih i važnih društvenih pojava. O „Pepeljuginom maslu“, poslednjoj od tri knjige kolumni Tene Štivičić, koje su od 2010. do 2016. godine objavljivane u časopisu Zaposlena namijenjenom „uspješnoj ženi“, Dubravka Ugrešić zapisala je da su lišene „cifranja“ i „ugodne za čitanje“. Ali njihov zabavan, opušten, „politički korektan“ stil, uz to prilagođen vrlo ograničenom broju riječi, pokazao se kao nepodsticajno polazište za nastanak umjetnički relevantne pozorišne predstave.
Teme koje se pokreću su npr. dubinski mizogini stereotipi u bajkama i popularnoj kulturi namijenjenoj djeci, opstali kroz generacije bez obzira na površinsko mijenjanje narativa; društvena očekivanja od žena u različitim životnim sferama koja predstavljaju prave „Prokrustove postelje“ (recimo u pogledu braka, karijere, majčinstva, standarda „ženstvenog“ izgleda...); filmski stereotipi u kojima ženski likovi nikada ne mogu postati uzor, i sl. Međutim, iako je Štivičić u knjizi zapisala da smatra da je dužnost hvatati se ukoštac „s neugodnim raspravama“ i načinjati „škakljive teme u kojima nije uvijek lako obraniti svoj stav“, scensko predstavljanje njenih kolumnističkih razmatranja djeluje kao puko deklamovanje opštih mjesta, ili tzv. „otkrivanje tople vode“, čemu vjerovatno doprinosi i skraćivanje ionako kratkih razmatranja (dramaturškinja Milica Piletić). Tako se recimo potencijalno vrlo ozbiljna tema o konzumerizmu, izrabljivanju dalekih zemalja i izbjegličkoj krizi završava banalnim, očiglednim zaključkom da je profit „bog današnjice“, i da su politički lideri Zapada „u dilu“ sa različitim diktaturama nerazvijenih zemalja zbog njihovih prirodnih bogatstava; i sl.
Predstava je lišena umjetničkih pretenzija, pa time i nekog naročitog scenskog jezika i markantnije režije. Scenski aranžman Alise Stojanović nezanimljiv je, preočigledan, površan, monoton. Glumice Dubravka Drakić, Ivana Mrvaljević, Maja Šarenac, Ivona Čović Jaćimović i glumac Dejan Đonović igraju na oskudno uređenoj sceni (scenograf Darko Nedeljković). Oni naizmjenično (monološki, dijaloški, horski...) izgovaraju dijelove kolumni, i manje ili više stilizovanim scenskim pokretom paralelno podcrtavaju izgovoreno. Recimo, na scenu se iznosi premala cipela koju glumice bezuspješno isprobavaju; ironično se simuliraju položaji pri depilaciju, trudničke tegobe; a najveći dio predstave glumice ponavljaju iste ili slične stilizovane pokrete vezane za tzv. kućne poslove i njihove „rekvizite“: na žicu za sušenje se kači roba, koja se zatim kupi, pa se kači i skida kuhinjski pribor, vrti se metlama, kutlačama, noževima, mlatilicama miksera,...
Podjednako banalno ilustrativni su i kostimi Tijane Todorović: „balske“ haljine od kuhinjskog pribora, gumenih rukavica i kesa za smeće; majice sa girl power natpisima; te blazirno uštogljeno odijelo za predstavnika većinskog (patrijahalnog) javnog mnijenja (Dejan Đonović). Glumice nastupaju kao jedno grupno tijelo, njihova igra je namjerno teatralna, plakatska, jednodimenzionalna, stend-aperska, što je ograničeno efektno u stvaranju ironičnog odmaka prema stereotipima i neadekvatnim društvenim očekivanjima vezanim za žene, ali takav način igre dovodi do izostanka nekih eventualno dubljih, katarzičnijih, slojevitijih značenja.
Kratke scene međusobno su razdvojene snimljenim glasom autorke koja izgovara naslove kolumni, i muzičkom temom nalik na špicu neke senzacionalističke televizijske emisije. Iako se scene smjenjuju brzo, zbog generalne plitkoće obrade tema, među kojima su neke veoma slične, i oskudnosti scenskog jezika, utisak je kao da beskrajno dugo gledamo istu scenu.
Zbog savremenosti tematike, zabavljačkih tendencija, „političke korektnosti“, te posvemašnje težnje ka dopadljivošću i ostajanju u „zoni ugode“, „Pepeljugino maslo“ će sigurno naći svoju publiku među onima koji od pozorišta nemaju naročite umjetničke zahtjeve. Ipak, s obzirom da je riječ o javno finansiranom pozorištu, nameće se pitanje o opravdanosti postavljanja predstava koje nemaju veće umjetničke ambicije ni domete. Smije li javno finansirano pozorište da služi laganoj, samodopadljivo blago kritički obojenoj zabavi srednje klase prije večere i spavanja? Da li će žene koje su potpuno neosviještene u vezi svojih prava i obespravljene doći u pozorište? Ne bi li subverzivnije bilo raditi procesnu predstavu sa njima i za njih, ukoliko se želi istinski obilježiti „100 godina feminizma“, kako stoji u najavi predstave? Naposlijetku, ali ne najmanje važno, a u vezi sa stereotipima u kulturi namijenjenoj djeci na koje se izvedba u nekoliko navrata kritički osvrće: ne bi li pozorišno relevantnije, mnogo provokativnije i mnogo „feminističkije“ bilo odreći se seksističko-mizoginih stereotipa koji su vrlo česti u predstavama namijenjenim djeci koje producira Gradsko pozorište, odnosno posvetiti se njihovom temeljnom razgrađivanju na najboljem mjestu i u najbolje vrijeme za to?